Kineske kompanije u Bosni i Hercegovini godinama dobijaju milionske poslove, ali iza obećanja o investicijama često ostaju nedovršeni projekti, skriveni ugovori i rastući troškovi koje na kraju plaćaju građani. Umjesto brzog razvoja infrastrukture, brojni aranžmani pretvorili su se u primjere netransparentnog upravljanja javnim novcem i zaobilaženja institucija.
Analiza odnosa Bosne i Hercegovine i Kine pokazuje da najveći dio najavljenih poslova nije predstavljao stvarne investicije, već ugovore u kojima domaće vlasti preuzimaju finansijski teret kroz budžetska sredstva, kredite i garancije. Istovremeno, javnosti često nisu dostupni ključni dokumenti, kao što su komercijalni ugovori, koncesione aranžmane i detalji finansiranja.
Kina je danas među najvećim trgovinskim partnerima BiH, ali odnos dvije zemlje obilježava ogroman disbalans. Prema raspoloživim podacima, BiH je uvezla robu iz Kine vrijednu oko 1,8 milijardi eura, dok je izvoz u Kinu iznosio svega oko 14 miliona eura. To znači da za svaki euro izvoza BiH uveze kineske robe u vrijednosti od oko 800 eura.
Najvidljivije prisustvo kineskih državnih kompanija zabilježeno je u Republici Srpskoj, posebno kroz infrastrukturne i energetske projekte. Međutim, mnogi od njih godinama stoje u mjestu. Autoput Banja Luka – Prijedor najavljen je kao veliki razvojni projekat, ali ni nakon gotovo osam godina nije završen, dok je cijena značajno porasla u odnosu na početne procjene. Finansijski detalji ugovora i dalje nisu u potpunosti poznati javnosti iako je Transparency International nekoliko puta dobijao presude protiv Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske, koje tvrdi da bi se objavljivanjem ovih detalja narušio poslovni interes kineskih partnera.
Sličan obrazac vidi se i kod projekta autoputa Brčko – Bijeljina, kao i kod hidroenergetskih projekata poput Bistrice i Dabra, gdje su vlasti ulazile u obaveze bez pune institucionalne saglasnosti ili bez objavljivanja kompletne dokumentacije.
Jedan od najvećih promašaja ostaje projekat Blok 7 Termoelektrane Tuzla. Predstavljan kao generacijska investicija, ovaj projekat je nakon godina najava i potpisanih ugovora završio bez realizacije, uz ozbiljan rizik međunarodne arbitraže i dodatnih troškova za BiH.
Poseban problem predstavlja činjenica da niži nivoi vlasti često zaključuju velike poslove prije nego što dobiju potrebna odobrenja državnih institucija, dok se saglasnosti naknadno izdaju. Takva praksa otvara prostor za pravnu nesigurnost, zloupotrebe i prebacivanje odgovornosti.
Analiza pokazuje da problem nije samo u kineskim kompanijama, već prije svega u slabostima domaćeg sistema. Korupcija, politička fragmentacija, nedostatak kontrole i skriveni ugovori stvaraju ambijent u kojem strani izvođači mogu dobiti privilegovan položaj.
Zbog toga su ključne preporuke usmjerene na obaveznu objavu svih velikih ugovora, nezavisni nadzor infrastrukturnih projekata, strožu kontrolu državnih garancija, registar nepouzdanih izvođača i jačanje integriteta javnih nabavki.
Građani Bosne i Hercegovine imaju pravo znati ko dobija milionske poslove, pod kojim uslovima i ko snosi odgovornost kada projekti propadnu. Bez potpune transparentnosti, svaka nova najavljena investicija ostaje prije svega političko obećanje, a tek onda razvojna šansa.
