Uredba Predsjednika Bajdena od 8. juna kojom se proširuje opseg vanrednih mera u vezi sa regionom Zapadnog Balkana, proglašenih odlukom iz 2001. godine, kao i kriterijumi za uvođenje američkih sankcija da bi se, kako je saopšteno iz Bele kuće, rešili izazovi kao što su korupcija i drugi potezi kojima se opstruiraju ključne institucije i međunarodni sporazumi na Zapadnom Balkanu izazvala je očekivano dosta pažnje u medijima i javnosti. Opet očekivano izvještavanje medija pratilo je dosta senzacionalizma, svodeći čitavu priču na licitiranje imenima na koje se eventualne sankcije imaju primijeniti.

Sve u svemu, radi se o kontinuitetu američke spoljne politike koji ovakve instrumente praktikuje već dosta dugo vremena, dakako ne samo na Balkanu. Na ovakav način se zapravo samo stvara dodatni odnosno proširuje postojeći pravni okvir, koji omogućava primjenu ovakvih mjera.

Dakako, važna je i funkcija odvraćanja koju ovakvi potezi imaju, odnosno slanje poruke liderima Zapadnog Balkana.

Ipak dvije stvari su posebno zanimljive. Prva, koja se navodi u samoj preambuli uredbe a koja kaže da situacija „na teritoriji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Republike Albanije (Zapadni Balkan) tokom poslednje dve decenije – uključujući podrivanje posleratnih sporazuma i institucija posle raspada bivše SFRJ, kao i rasprostranjenu korupciju u raznim vladama i institucijama na Zapadnom Balkanu – sprečava napredak ka efikasnoj i demokratskoj upravi i punoj integraciji u transatlantske institucije i da zbog toga predstavlja neuobičajenu i vanrednu pretnju po nacionalnu bezbednost i spoljnu politiku Sjedinjenih Država“.

Iz čega jasno proizilazi da Bajdenova administracija jasno prepoznaje negativnu dinamiku na Balkanu koja prijeti da naruši postojeću međunarodno-pravnu arhitekturu uspostavljenu dobrim dijelom upravo pod američkim vodstvom i da to jasno prepoznaje kao prijetnju nacionalnoj bezbjednosti.

Druga zanimljiva stvar koja proizilazi iz ove uredbe je upadljivo i direktno fokusiranje na korupciju. Stavimo li to u širi kontekst vrlo lako ćemo uočiti prioritiziranje korupcije od strane Bajdenove administracije kao jednog od najvećih prioriteta. Tek sedmicu ranije predsjednik Bajden izdao je Nacionalni sigurnosni memorandum kojim borbu protiv korupcije proglašava ključnim nacionalnim sigurnosnim interesom, odnosno korupciju ključnom sigurnosnom prijetnom. Takođe, vremenski korespondira sa izdavanjem navedenih dokumenata i formiranje kongresnog kokusa protiv međunarodne korupcije i kleptokratije. Cilj kokusa je da usmjerava i stimuliše aktivnosti u borbi protiv korupcije uz unaprjeđivanje zakonodavstva i jačanje međuinstitucionalne saradnje.

Logika iza ovog suštinskog opredjeljenja i fokusa Bajdenove administracije na borbu protiv korupcije je vrlo jednostavna. Najbolje se može ilustrovati izjavom legendarnog Martina Lutera Kinga: „ Nepravda bilo gdje, prijetnja je pravdi svugdje“. Po istoj logici korupcija bilo gdje prijetnja je stabilnosti, sigurnosti i dakako pravdi svugdje.

Evropska unija bi trebalo da je to do sada vrlo dobro naučila na primjeru Zapadnog Balkana.

Korupcija sama po sebi pogonsko je gorivo autokratskih režima. Sam Zapadni Balkan je zapravo bez sumnje oaza nestabilnosti u širim evropskim razmjerama, jedna vrsta crne rupe.

Upravo je Evropska komisija u svojim strategijama prepoznala zemlje Balkana kao zarobljene države, a relevantne međunarodne organizacije kao hibridne režime. Stoga ne treba puno analitičkog kapaciteta da se izvede jednostavan zaključak da balkanske autokrate i kleptokrate imaju veliki destabilizirajući potencijal u širim evropskim razmjerama.

Pored ličnog bogaćenja korupcija im je glavni oslonac ostanka na vlasti. Zarobljavanjem države učvršćuju se autokratski ili hibridni režimi, to dovodi do toga da su institucije uključujući pravosuđe i agencije za provođenje zakona prazne ljušture bez stvarnog sadržaja, odnosno usmjerene na štite kleptokrate umjesto da provode zakon.

U takvom kontekstu sve vrste organizovanog kriminala cvjetaju od krijumčarenja droge i ljudi, pranja novca, finansiranja terorističkih aktivnosti. Imali smo proteklih godina priliku da vidimo da su karteli sa Balkana stekli „svjetsku slavu“ kao jedni od glavnih karika globalnog lanca distribuiranja droge, ništa manje nije bio izražen problem krijumčarenja ljudi posebno u kontekstu migrantske krize, isto tako poveznice Balkana s finansiranjem globalnog terorizma nisu ništa manje bitne u tom kontekstu.

Implikacije korupcije na sistematsko ugrožavanje ljudskih prava gotovo da je teško prenaglasiti. Opstruisanje pravde od korupcijom impregnisanih institucija više je pravilo nego izuzetak, a građane lišava mogućnosti zaštite najelementarnijih ljudskih prava ukoliko se to kosi sa interesom vladajućih kleptokrata.

Stoga, snažan iskorak koji je napravila Bajdenova administracija u tretiranju korupcije i kleptokratije kao prijetnje nacionalnoj sigurnosti predstavlja važnu stepenicu u globalnoj bobni protiv korupcije, a uredba o proširivanju režima sankcija signal da ni Balkan nije zaboravljen.

Naravno operacionalizacija navedenih mjera i opredjeljenja tek predstoji, a suštinski uspjeh u borbi protiv korupcije neće doći bez dugotrajne i žestoke borbe.

Od velike važnosti bi bilo da i Evropska unija slijedi taj put i da korupciju i kleptokratije na Zapadnom Balkanu tretira kao prijetnju vlastitoj sigurnosti. U vlastitom i interesu građana Zapadnog Balkana prije svega.