Na sve teatralnijoj pozornici političke scene Republike Srpske, čak i male budžetske intervencije na polju socijalnih davanja mogu zračiti gravitacijom petogodišnjih planova.
Premijer Savo Minić nedavno je objavio pobjedu: ubijedio je svoje kolege iz vrha SNSD-a da se osnova za borački dodatak uveća sa planiranih 4,5 na punih 5 konvertibilnih maraka po borcu.
„Ovom odlukom ćemo isplatiti 50 miliona KM više“ po riječima gospodina Minića, koji je sebi pripisao zasluge za ovu intervenciju koja graniči sa magičnim „za unapređenje položaja onih koji su stvarali Republiku Srpsku“
Uvećanje od skromnih 0,5 KM možda ne zvuči dovoljno revolucionarno za one koji sa strane posmatraju i osuđuju stvari. Međutim, u političkom ekosistemu Republike Srpske, koji se zasniva na stranačkoj poslušnosti i patronažnom sistemu javne potrošnje, izdvajanja za borce predstavljaju osjetljivo političko, fiskalno, društveno pa, ako baš i hoćete, kulturološko pitanje koje se savršeno može odgovoriti sa dodatnih 50 miliona KM.
Ali, na stranu sad to. Ono što upada u oči je da upravo ova boljševička vrsta magije premijera Minića savršeno ilustruje stil političkog upravljanja koje je SNSD uveo kao svoj brend: umjesto predviđene procedure budžetskog usklađivanja i šireg društvenog dijaloga, gdje se pojavljuju proceduralne specifičnosti poput „javne rasprave“, „procjene učinka“, „parlamentarnog nadzora“, premijer UBJEĐUJE stranačku avangardu. Ona, u svom ideološkom nadahnuću čini istorijski skok bliže revoluciji, gurajući snagom volje dijalektički proces društvenog napretka, koji se potom objavljuje kao velika istorijska pobjeda na putu ostvarenja ideala društvene dobrobiti.
Ili izbora, šta god.
Lenjinistički riječnik u ovom opisu nije slučajan: Minić ne priča o mogućim štetnim posljedicama ove odluke, niti procesu pažljivog planiranja, socijalnom dijalogu i sastancima radne grupe. Premijer ovu pobjedu predstavlja kao lični uspjeh sirove političke volje unutar partijskog aparata. Ne postoji institucionalna, birokratska aparatura, nema procedura, nema opozicije, stručnjaka ili socijalnih partnera; postoji samo stranačka avangarda čiji zadatak je da društvo „gurne“ naprijed, čak i kad za to ne postoje uslovi.
Ono što bi trebalo da je rutinska fiskalna intervencija i rezultat neke radne grupe neznanih pojedinaca uzdiže se u nešto eshatološki magično; nadrealna intervencija nadarenog pojedinca koji nadilazi proste birokratske prepreke jednim odrješitim potezom koji je manifestacija čiste političke volje istorijske snage.
U predanoj mimikriji lenjinističke ideologije, partijska elita SNSD-a, politička avangarda ovog društva, odlučuje šta su potrebe naroda pod njom te koliko je resursa potrebno izdvojiti da bi se osigurao novi ciklus zahvalnosti prema samoj Partiji. I tu se pojavljuje premijer, protagonista ovog procesa, nosilac ideje, koji ovim činom povećava socijalni status kroz mistične tokove odlučivanja, koji mi ne možemo niti moramo spoznati; ostalo je jedino da pokažemo zahvalnost.
Volšebni Boljševizam.
Da budemo ovdje načisto: nije sporno 50 miliona dodatnih sredstava borcima; da je sreće pa i da je 500. Metod na koji je ovaj broj definisan, te na koji je iskomuniciran, sproveden u djelo pa i, na kraju krajeva, shvaćen u glavama onih koji su za njegovo sprovođenje nadležni, predstavlja problem. On pokazuje stadij erozije ionako poroznog institucionalnog okvira Republike Srpske. Ako takvo nešto još uvijek i postoji.
Kada se odluke o javnoj potrošnji svedu na unutarstrančake pregovore i trijumfalistička obavještenja onih koji bi trebalo da ih sprovode, parlament, javni diskurs, nadzor, mehanizmi odgovornosti i dugoročnog planiranja postaju proste formalnosti. Smetnje, čak. Smetnje, koje će se uskoro, u procesu evolucije procesa efikasne vladavine, eliminisati. Ali, to je digresija za drugu priču.
Ovaj pristup oslikava boljševičku spremnost da preskoči istorijske faze razvoja društva koristeći centralizovane stranačke strukture, disciplinu i ideološku čistoću. Umjesto stvaranja otporne ekonomske klime koja omogućava višak vrijednosti iz kojih se pomoć borcima i svim građanima povećava prirodno i organski, strategija se, izgleda, oslanja na magične, volšebne poteze osoba koje posjeduju mistične i nama neshvatljive moći.
Pri tom, odgovorni se vode idejom da je neophodno poduzimati poteze dovoljno male da ne ugrožavaju održivost cijelog sistema ali dovoljno velike da se proglase pobjedama.
Republika Srpska se suočava sa velikim brojem društvenih, fiskalnih, demografskih i političkih izazova; performativno tretiranje pomoći borcima ili bilo kojim drugim kategorijama stanovnika kao alata za veličanje lika i djela jednog pojedinca sigurno nije rješenje niti jednog od njih. Ono ne predstavlja samo fiskalni teret; problem nije čak ni toliko u tome da se kupuje lojalnost određene grupe ljudi u svrhu izborne predigre. Stvarni problem je presonifikacija institucija i svođenje procedura na proizvod nadarenosti određenog pojedinca da donese odluke koje su nužne za osiguranje blagostanja.
Problem je kreiranje okruženja u kom je Volšebni Boljševik jedino sposoban da donese neophodne odluke. Svako “čudo” i “pobjeda” nekog premijera, ministra, predsjednika Republike ili stranke učvršćuje opasnu ideju da stvarna moć države nije u institucionalnim procedurama, zakonima, sistemu nadzora i osiguranju odgovornosti, već u natprirodnim, magičnim, mističnim sposobnostima pojedinca da upravlja voljom stranačkih lidera koje savijaju fiskalnu armaturu države pod svojom političkom težinom.
Kada Volšebni Boljševik Minić slavi pobjedu nad avangardom SNSD-a, on nije zadovoljan što su borci dobili pola marke više. Njegov trijumfalizam zapravo oglašava to da je izvojevan još jedan korak ideološke pobjede stranačke discipline nad onim što smo percipirali kao institucionalna nužnost.
Ono što ograničava sve nas, procedure, birokratija, koraci i provjere, svi ti dosadni koraci formalizma i odgovornog upravljanja za njega i njih ne važe i dovoljna je samo jedna intervencija, nadrealna situacija, da se stranačka volja sprovede u djelo. Dok institucionalni temelji Republike Srpske klize u nepovrat, u nepobitnoj dijalektici od pola marke.
