Nedavno objavljeni Indeks percepcije korupcije (Corruption Perception Indeks) – Transparency International za 2023. godinu očekivano nije donio ništa novo, a još manje pozitivno, u smislu procjene stanja za BiH. Prema Indeksu, BiH je percipirana kao najkorumpiranija zemlja Evrope sa izuzetkom samo otvoreno i potpuno totalitarne Rusije. Negativan trend, odnosno pogoršanje stanja korupcije u zemlji, praktično slobodan pad, moguće je pratiti po svim relevantnim istraživanjima unazad više od deceniju.

Dosta je karaktera potrošeno i internetskog prostora utrošeno, pored ostalog i upravo na ovim stranicama ali i generalno, na opisivanje štetnih, po društvo i građane devastirajućih posljedica korupcije, od ugrožavanja ljudskih prava i sloboda, izopačenja demokratskih standarda i procedura, ukorijenjenosti siromaštva i nejednakosti, pa do u konačnici gubitka ljudskih života kao rezultata korupcije. Posebno razarajući efekti korupcije, u njenim terminalnim fazama, potpune metastaze, odnose se na to da ona praktično paralizuje društvene procese, do nivoa kada je praktično gotovo nemoguće zaustaviti spiralu propadanja društva i države, i kada zapravo osim već dobro poznatog fenomena zarobljene države, nastaje ono što karakterišemo fenomenom zarobljenog društva.

Otuda i nije nikakvo čudo da je socijalni kapital u društvu, kao njegovo vezivno tkivo i agens potencijalnih pozitivnih promjena gotovo nepostojeći, jednako kao i povjerenje bilo ono u institucije ili međusobno samih građana jednih prema drugima.

Globalno gledano, sagledavanje izazova pred kojima se nalazi svijet kroz analitičku prizmu kriza, odnosno tzv. kriznih narativa, ušlo je u najširu i svakodnevnu upotrebu. Tako se u svakodnevnoj upotrebi govori o ekološkim krizama, migrantskim krizama, krizi povjerenja, legitimiteta ili krizi predstvaničke demokratije. Na talasu tog trenda dvije izvedenice termina “krize” privlače posebnu pažnju najšire javnosti – polikriza (polycrisis) i permakriza (permacrisis) .

Prije nego što  krenemo u kontekstualizaciju ovih pojmova u bosanskohercegovačku stvarnost, treba poći od generalne kvalifikacije krize kao takve u savremenom novogovoru. Svojom jasnoćom i jednostavnošću, definicija koju je ponudio Adam Tooze plijeni pažnju, ali i omogućava razumijevanje različitih vrsta kriza, ona glasi: „Problem postaje kriza kada prevazilazi našu sposobnost njegovog prevazilaženja, te posljedično utiče na naš identitet“. 

Termin polikriza zapravo označava akumulaciju djelovanja više simultanih kriza, čineći je kompleksnijom od prostog zbira pojedinačnih kriza.  Termin permakriza, iako vremenski koincidira sa ulaskom u široku upotrebu sa terminom polikrize, ipak ima drugačiji fokus koji se tiče dužine trajanja krize. Ova kovanica zapravo implicira permanentnu krizu, odnosno duži vremenski period nestabilnosti, nesigurnosti, odnosno prisustva prijetnji, koji svakako može biti izazvan od strane više različitih uzroka. 

BiH predstavlja primjer u kojem je moguće iščitati karakteristike oba pomenuta koncepta. Višestruke krize, prisutne u kontinuitetu u dužem vremenskom periodu kao što su ekonomska, kriza upravljanja, povjerenja, kriza legitimiteta, i čitav niz drugih iza i ispod kojih je moguće uvidjeti zlokobno lice korupcije, čine zapaljivu kombinaciju čija međuzavisnost i agregatni efekat ima znatan potencijal za neželjenu eskalaciju.

Postoji zanimljiv fenomen u socijalnoj psihologiji, koji može dati dodatne slikovite uvide u ono (ne)mogćnosti društvene promjene a koji se zove samo-ispunjavajuće proročanstvo, poznat još i kao Pygmalionov ili Rosenthalov efekt. O čemu se zapravo radi? Samo-ispunjavajuće proročanstvo je zapravo očekivanje, predviđanje ili uvjerenje koje oblikuje ponašanje pojedinca ili grupe, što onda vodi prema tome da i ponašanje doprinosi ishodu koji je inicijalno bio očekivan. Vrlo jednostavno, na ovakav način zapravo i kod drugih izazivamo ponašanje kakvo očekujemo od njih. 

Na društvenom nivou, primjerice, ako je predviđanje najvećeg broja građana da je pozitivna društvena promjena nemoguća ili malo vjerovatna, onda je prilično izvjesno da će oni takvom stavu prilagoditi i svoje ponašanje, odnosno neće se pretjerano društveno angažovati, gledaće isključivo i samo svoja posla i interese, što je krajnje racionalna reakcija, ali ima za posljedicu da pozitivna društvena promjena se sasvim izvjesno neće desiti, jer znamo svi da ne postoji neočekivana sila koje se iznenada pojavljuju i rješava stvar, osim kao muzički bend.

„Super, ima smisla i šta ćemo sad s tim,“ reći će u najboljem slučaju vrli čitalac prethodnih redova. E pa i to je dovoljno za dalja promišljanja kao prvi korak, jer u podtekstu implicira da nam treba neki plan, tu dolazimo do jedne vrlo važne dimenzije, a koju je jako dobro sažeo  Peter Drucker, otac modernog menadžmenta. On je otprilike rekao sljedeće ”Kultura jede strategiju za doručak“ nastojeći ukazati da dugoročni planovi (ma kako dobri oni bili) nisu dovoljni za uspjeh organizacije, a mi ćemo u našem kontekstu reći šire društvene zajednice, ukoliko ih ne prate vrijednosti, navike i percepcije (dakle, kultura) onih koji trebaju da ih provode ili na koje se odnose.

Nikakvo ovo dakako nije izmišljanje tople vode ali je važna ova perspektiva pri pravljenju iole smislenog plana, bez čega složićemo se nemoguće je išta smisleno uraditi. Na tragu je to i onog na šta je Fukuyama upozorio da je u procesu gradnje države lakši dio posla onaj formalni, donošenja zakona i uspostavljanja institucija, ali puno je teže postići da u praksi funkcionišu, što zahtjeva generisanje kulture u najširem smislu koja podražava takve modele.

Dakle, primjera radi, uspostavljanje institucije Ombudsmana i donošenje odluke o direktnoj primjeni Evropske konvencije o ljudskim pravima neće riješiti problem ugrožavanja ljudskih prava. Ili postojanje pravosuđa, parlamenta i vlade, ne znači nužno da u praksi imamo i stvarnu podjelu vlasti ili postojanje izbora samo po sebi nikako ne znači da postoje i naznake političke odgovornosti.

A upravo je to bila jedna od grešaka koju smo do sada uporno i prečesto činili, pokušavajući kopirati dobre modele koji drugdje jako dobro funkcionišu, po principu obrnutog inženjeringa, zanemarujući cjelokupni kontekst pri tom. Znate već onu staru dobru Ajnštajnovu šta znači kada činite iste stvari a očekujete drugačiji ishod..