Kako se bliži dan izbora, razgovori o političkim temama, naročito onih koje se tiču kandidata i javnih politika koje oni promovišu ili za koje se zalažu postaju sve intenzivniji a njihov sadržaj sve šareniji i interesantniji. Iako bitni a za mnoge i zanimljivi, politički razgovori i teme imaju jednu nezgodnu značajnost: podrazumijevaju sagovornika, ili čak više njih. 

Veoma nezgodna situacija, složićete se, postojanje tih sagovornika. Pogotovo kad su nam oni saučesnici u izbornom ciklusu, kada oni predstavljaju prvu od niza prepreka koje je nužno savladati da bi se neka ideja realizovala. 

Uzmimo za primjer scenario da vam se sviđa zamisao da se u vrijeme ludačke inflacije država odriče 30ak feninga od svake kupljene litre goriva. Hvale vrijedna zamisao, ali šta ako vaš entuzijazam za nju ne dijele oni koji bi trebalo da je sprovedu u djelo? Logičan korak dalje bi bio da im prvom prilikom izglasate nepovjerenje – što znači izađete i ne glasate za njih – zajedno sa dovoljnim brojem istomišljenika.  

Šta ako nemate dovoljan broj istomišljenika? Šta ako oni koji bi trebalo da donose odluke u korist svih nas imaju podršku ljudi koji ne dijele vaše zanimanje za opšte dobro? Šta ako se politička debata ispuni kakofonijom stavova koji ne izražavaju želju za iskrenim političkim djelovanjem, već im je zadatak nešto drugo? I šta ako su ti ljudi uvjerljiviji, istrajniji, dominantniji, radikalniji od ostalih? 

Jer svi znamo da postoje ti centristi, ljudi među nama kojima su svi isti, koji vas odvlače od imanja stava i čiji zadatak ili djelovanje (koje nije po zadatku već je odlika karaktera) ima za cilj obesmišljavanje političkog djelovanja do te mjere da se ono poistovjeti sa nemoralom. Oni čiji cinizam i nadilaženje situacije kao i delikatni semantički ples ugrožava svaku suštinsku raspravu o vrijednostima i politikama kojima bismo ih ostvarili. 

Nekoliko karakteristika fenomena “radikalni centrista” u političkom diskursu:  

Naivni cinizam. 

Skup ljudi koji, u pokušaju da budu iznad situacije, ne dozvoljavaju sebi ali ni ostalima iz okruženja luksuz vjerovanja u nešto pozitivno i dobro, odbacujući nadu i zanos kao nešto efemerno i naivno. U srži tog stava je želja da se zaštite od eventualnog razočarenja kad se to dobro ili očekivano razrješenje ne ostvari.  

Takvi ljudi lakše podnose gorčinu postojanja nego razočarenje.  

Bastardizovani dualizam.  

Polarizirajuća pozicija u kojoj je nešto ili katastrofa ili drugi dolazak Hrista na zemlju. Takve osobe nemaju vremena niti mentalnog kapaciteta za sagledavanje finih suptilnih razlika između fenomena koji su često višeslojni i kompleksni.  

To dovodi do sledećeg:  

Drakonska pravičnost. 

Kao posljedica ovog gore, često se na kompleksne i komplikovane društvene probleme nude jednostavna i brza rješenja, za šta nas istorija uči da su ona najsurovije ujedno i najefikasnije. U svom ekstremnom obliku onomatopeja ove pozicije zvuči kao „gulag“, „robija“, „motka“ ili „kratki postupak“. 

Mrtvi ljudi ne prave probleme, zar ne? 

Lažna ekvivalencija. 

Osobe ove pozicije vole da govore kako “svi su isti” ili “sve je to u pet deka”. Uživaju u hobiju da mane jedne osobe, kandidata ili rješenja upoređuju sa kvalitetima ili pozitivnim osobinama druge osobe ili kandidata pa se tako loša i dobra osoba sintetički izjednače. Posljedica takvog djelovanja je da se nameće zaključak kako nema ni smisla praviti izbor. 

Elokventna eskivaža 

“Vatabautizam” ili izbjegavanje davanja odgovora tako što se ukazuje na neku drugu, izdaleka sličnu situaciju koja nema suštinske veze sa temom o kojoj se priča. Tehnika KGB-a razrađena u hladnom ratu kad su na svako pitanje odgovarali sa “what about that…”  

Konceptualna fluidnost 

Prosto pomjeranje stativa ili mijenjanje pravila u toku igre, kada se na svaki novi argument koji pobija tvrdnju, pronalazi novi ugao gledanja koji malo mijenja opseg ili obim onoga o čemu se priča ili tvrdnje koja je u početku izvedena iznesena. Nakon izvjesnog vremena rasprava se vodi o nečemu što je toliko udaljeno od početne pozicije da je nemoguće doći do ikakvog smislenog zaključka osim da je sve to nebitno i svejedno. 

Prikriveni antiintelektualizam 

Osobina po svemu slična otvorenom antiintelktualizmu, uz malo zlokobniji, prefinjeniji zaplet: ne spori se direktno znanje nekog stručnjaka ili institucije, već se suptilno ubacuje crv sumnje tako što se teorijsko znanje proglasi nižerazrednim a akademik se onda pokaže kao neko ko ne zna znanje primijeniti, ili samo dosađuje pošten narod. 

„Opet nešto izmišljaju oko vakcina“  

Omnipotentna konspiratornost 

Karakteriše osobe koje su u nemogućnosti da prihvate mogućnosti slučajnosti ili proizvoljnost. Vođene psihološkom podlogom koja je traumatizovana nedostatkom izvjesnosti,  one svaki događaj u svjetskoj istoriji ili danas  posmatraju kao proizvod prikrivenog djelovanja skrivenih agenta ili centara moći a svi sudionici ili protagonisti dešavanja su saučesnici u zavjeri. 

Deluzija objektivnosti sopstva 

Jednostavno, korišćenje anegdotskih dokaza ili primjera iz ličnog iskustva kao opštih pokazatelja stanja stvari. Iz slučajnosti koje su proizvod iskustva pojedinca se izvlače opštevažeći zakoni ili projekcije koje, kao što znamo, imaju negativan naučni potencijal. 

Primjer su izjave kao što su „šta će meni autoput“ ili „moji kumovi se vratili iz Njemačke, nije ni tamo lako“?  

Površni merkantilizam 

Ideja koja pridobija sve veći broj pristalica zahvaljujući invaziji IT buržoazije koja nedostatak obrazovanja iz društvenih nauka nadopunjava nadmenošću polusvarenog libertarijanstva izraženog kroz algoritam. 

Ogleda se u težnji da se javne usluge i servisi izmjere kroz prizmu tržišne vrijednosti, kako bi se samodopadnom preciznošću zagovaralo smanjenje izdavanja za obrazovanje, zdravstvo i slično. 

Takve osobe mjere koliki je budžet obrazovnog sistema i suprotstavljaju ga pitanju „A koliko su te škole donijele novca u budžet?“.  

Dijalektički zamor 

Tehnikom Gišovog galopa se izbacuje što više nebitnog sadržaja ili argumenata, tako da ih sagovornik ne stiže ili ne može procesuirati. Sa takvom osobom je nemoguće pronaći argumente ili čak početi odgovarati na zadatu temu, jer ste već istrošeni u konstantnoj poplavi propozicija, poluistina, faktoida i sličnog šuma.  

Semantičko zasićenje 

Često osobe u zanosu političkog razgovora neku riječ, pojam ili sintagmu ponavljaju toliko mnogo puta da ona polako izgubi značenje. Nesvjesno ili ne, oni je obesmisle do nivoa neporepoznatljivosti što omogućava da se kao patriota može prikazati ratni profiter, nasilnik kao zaštitnik ili robijaš dobiti zahvalnicu MUP-a. 

Prosvijetljeni sarkazam 

Kad se kroz prihvatanje stila diskusije prihvati da je sve sprdnja, zajebancija ili, u suštini, vic. Svaka priča ili djelovanje se u konačnici obesmišljava čime se ostavlja prostor da ozbiljni ljudi loših namjera, koji znaju šta žele, da neometano rade ono što su naumili dok se mi sa podsmijehom zabavljamo u svemu tome. 

Šta sad? 

Pažljivom čitaocu je vjerovatno upalo u oko (ili čeoni režanj) da nakon pitanja, ovaj tekst nije ponudio nikakve odgovore na pitanja kojima je započeo. 

Ako ste pročitali ove situacije i neke latinizme kojima smo ih nazvali kako bi zvučale pametnije i, došavši do kraja, pomislili „ok, dobro, ali šta ako se politička debata ispuni kakofonijom stavova koji ne izražavaju želju za iskrenim političkim djelovanjem, već im je zadatak nešto drugo? I šta ako su ti ljudi uvjerljiviji, istrajniji, dominantniji, radikalniji od ostalih?“, odlično, pročitali ste blef. 

Odgovor na ova pitanja nije svakako jednostavan, ali bi mogao da počne sa nama. On bi mogao da zahtjeva prepoznavanje ovih sklonosti kod nas samih, u načinu kako pristupamo razgovoru, kako ga vodimo i kako se nosimo sa temama i stavovima naših sagovornika. Jer, u konačnici, jedino na šta istinski možemo da utičemo smo mi sami. 

Tek nakon što smo uspješno uvidjeli nagone za sabotažu govora kod sebe, možemo početi sa prepoznavanjem i ukazivanjem na ove situacije kod sagovornika, dajući do znanja da takva vrsta diskursa ne može proći, u nadi da će proizvesti neki smislen efekat kao što je, izmjena Zakona o akcizama ili uvođenje diferencirane stope PDV-a ili koja god je to javna politika za koju vjerujemo da bi riješila neki problem.