Kada je Transparency International u BiH (TI BiH) krajem 2018. godine predstavio analizu o vetting procedurama u pravosuđu, pod naslovom „Iskustvo Albanije i mogućnost primjene u BiH“[1], reakcije javnosti i pravosudne zajednice su bile takve da smo mogli konstatovati da reakcije nema. Sve što je uslijedilo u narednim mjesecima potvrdilo je osnovni zaključak naše analize da postepene reforme evolutivnog karaktera, koje ćemo ovdje nazvati reformom kontinuiteta,  neće dovesti do ozdravljenja pravosuđa.

Njih mora zamijeniti reforma diskontinuiteta, promjena reformske paradigme ili radikalniji zahvati, a što su upravo vetting procedure. Nalazi koji potvrđuju ovaj zaključak od tada se samo umnožavaju. Posljednji nalaz Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju (OSCE), prema kojem je u prošloj godini potvrđena samo jedna optužnica u predmetima visoke korupcije, učvrstio je uvjerenje da je pravosuđe moguće izliječiti samo radikalnijim potezima. Istovremeno, Tužilaštvo BiH i Posebni odjel Republičkog javnog tužilaštva RS (koji je uspostavljen u skladu sa Zakonom o suzbijanju korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala u Republici Srpskoj) u istoj godini nisu podigli nijednu optužnicu u predmetima visoke i srednje korupcije.

Koji su rezultati reforme kontinuiteta?

Očito je da reforma kontinuiteta (edukacije postojećih sudija i tužilaca i jačanje unutrašnjih resursa) ne daje rezultate, i da se njome ne može napraviti željeni preokret. Ako se nalazi o radu pravosuđa pogoršavaju, onda se dosadašnje javne politike ili kurs reforme mora preispitati. Očito je i da nije dovoljno poboljšati uslove rada pravosuđa jer prema pojedinim podacima budžeti sudova i tužilaštava bilježe rast i do 40% u posljednjih pet godina, kao i stalni rast broja zaposlenih. Reforma kontinuiteta u sektoru koji bilježi porazne rezultate pokazuje se kao nagrada za loše rezultate.

Stvar je složenija ako znamo da pravosuđe nije proizvodni sektor koji se može posmatrati samo kroz brojke, već da uveliko zavisi i od percepcije građana, koliko god se neki pravosudni funkcioneri opirali sudu javnosti. Prema nekim istraživanjima, 8 od 10 građana smatra da nemaju jednake šanse pred pravosuđem. Zatim, tu su i dva slučaja (ubistva mladića Davida Dragičevića i Dženana Memića) koji su podigli zemlju na noge masovnim i kontinuiranim protestima u više gradova, a koji u sebi nose sličan potpis sumnje na korupciju koja je zarobila policiju, tužioce i sudove.

Grupe građana koje su protestovale prepoznale su pravosudne organe i pojedine tužioce/sudije kao najveće krivce, a neki od protesta su bili ispred zgrada pravosudnih institucija. Nisu više pravdi nedostupni samo počinioci visoke korupcije ili kriminalci tzv. bijelog okovratnika, već i počinioci teških ubistava nedužnih mladića koje su organi vlasti izložili sekundarnoj viktimizaciji i sporadičnoj kriminalizaciji. U ambijentu izraženog nepovjerenja, opipljive pravne nesigurnosti i dugotrajnih sudskih postupaka teško je očekivati dolazak tržišno orijentisanih investitora, koji ne zavise od političke podrške, a moguće je da će se građani sve više okretati alternativnim metodama rješavanja pravnih sporova.

Neke van-institucionalne metode mogu voditi u bezakonje, haos i društvene nerede, posebno ukoliko se nastavi trend degradiranja pravosuđa. Koliko je generalno nisko povjerenje u institucije, najbolje pokazuju i podaci o broju prijava korupcije specijalizovanom tijelu za borbu protiv korupcije – svega 24 podnijeta zahtjeva za dodjelu statusa uzbunjivača od kraja 2013.g.[2].

Reforma diskontinuiteta ili od partnera do problema

Svi gore navedeni razlozi argument su za snažno ne reformi kontinuiteta, ili reformi u kojoj se pravosudni organi posmatraju isključivo kao partneri. Reforma diskontinuiteta zahtijeva da se u ambijentu sveprisutne korupcije, neefikasnosti i poraznih rezultata, pravosuđe, i njegovi najviši funkcioneri, posmatraju kao problem. Vetting procedure kao diskontinuitet u odnosu na postojeće procese reformski su odgovor na duboke strukturalne probleme ključnih sektora (pravosuđe, policija, javna uprava) u tranzicionim demokratijama bez kojih je pravna država nezamisliva.

Cilj vettinga je pravljenje reza ili povlačenje oštre crte u odnosu na prije-reformsko doba. Sam metod je radikalan, složen i sveobuhvatan, i podrazumijeva re-evaluaciju svih nosilaca pravosudnih funkcija, bez obzira koliko visoku funkciju oni obavljali. Re-evalaucija opsežnih razmjera znači da se svi dosadašnji faktori osiguranja integriteta kroz izbor, ocjenjivanje, napredovanje sudija i tužilaca, provjere imovinskih kartona ili treninge smatraju nedovoljnim. Ili čak manjkavim i kontraproduktivnim, pa se njihovi dometi re-valoriziraju. Vetting arhitektura mora biti čvrsta i elastična u isti mah.

Tijela koja vrše re-evaluaciju svih nosilaca pravosudnih funkcija kroz provjere kompetencija, imovine i pozadinskih veza sa organizovanim kriminalom i korupcijom moraju biti stručna (sastavljena od dokazanih stručnjaka) politički nezavisna, pažljivo birana (voditi računa da u tijelima ne budu lica koja su u skorije vrijeme obavljali pravosudne funkcije) i sposobna da vode višestupne i složene postupke.

S druge strane, vetting propisi trebaju osigurati da sudije i tužioci koje ne žele proći kroz proces re-evaluacije mogu odstupiti sa svojih funkcija. To je ta elastičnost, ili utilitarističko-pragmatični karakter vettinga kao javne politike gdje se cilj (oslobođenje pravosuđa od korumpiranih pojedinaca pod svaku cijenu, pa i cijenu neistraženog odlaska korumpiranih) stavlja iznad svega.

U Albaniji su na desetine sudija i tužilaca same odstupile sa funkcija jer nisu htjeli proći kroz proces re-evaluacije. Naravno, vetting arhitektura je u zemlji kao što je BiH nezamisliva bez snažne međunarodne podrške, kao i i direktnog vanjskog upliva kroz angažman međunarodnih pravnih stručnjaka u tijelima za evaluaciju. Međunarodna podrška i angažman su conditio sine qua non zamišljenog vetting procesa.

Šta još treba da se desi?

Prije dvije godine TI BiH je prvi put skrenuo veću pažnju na vetting procedure analizom i konferencijom na kojoj smo ukazali na iskustvo Albanije. Godinu dana kasnije u često citiranom tzv. Priebeovom izvještaju, ili specijalnom izvještaju o vladavini prava Evropske komisije, vetting ideja je razmotrena, ali se konstatuje da stanje još ne zahtijeva ovako radikalan zahvat.

Danas, dvije godine od analize u kojoj smo predstavili iskustvo Albanije, izbile su nove afere u pravosuđu oko trgovine uticajem pravosudnim funkcijama. Nedavno, na sjednici Visokog sudskog i tužilačkog savjeta (VSTS) članovi su počeli uzajamno se optuživati za izvršene uticaje na pojedinačna imenovanja u sudovim i tužilaštvima. Savjet je izgledao kao brod koji tone na kojem su članovi posade spremni da jedni druge profesionalno unište prije potonuća. Ipak, u nedostatku bilo kakvog institucionalnog odgovora na afere i optužbe, jedino što će poštovani članovi Savjeta denuncijacijama uništiti jeste i ona preostala mrva povjerenja građana u treću granu vlasti.

Razuvjeriće i ona dva ispitanika koja vjeruju da imaju jednake šanse pred pravosudnim organima. Pitanje svih pitanja je koliko dugo ćemo još smatrati da su reforme kontinuiteta u pravosuđu, a što obuhvata i blage izmjene i dopune Zakona o VSTS-u, jedino rješenje? Šta još treba da se dogodi, pa da se promjeni paradigma i uspostave vettingprocedure?

[1] https://ti-bih.org/wp-content/uploads/2018/12/Vetting-procedure-u-pravosudju_10.12.2018.pdf

[2] https://ti-bih.org/wp-content/uploads/2020/09/Zakonodavstvo-i-praksa-zastite-uzbunjivaca-u-BiH.pdf