Na tridesetu godišnjicu od održavanja prvih postratnih izbora, još jedan izborni ciklus je pred nama. Govoriti o izborima u kontekstu proteklih tri decenije i epskom neuspjehu da se prekorači civilizacijski prag zvan fer i pošteni izbori jako je teško bez upadanja u cinizam i ironiju. Znate već one fore – ako su izbori dobro organizovani narod nema potreba izlaziti na glasanje ili onu, nije bitno kako ko glasa već ko broji.. ili onu- demokratiju nemamo uzmite nešto sa roštilja. Koliko god bilo puno istine u takvim dosjetkama, one su često duhovito ruho za poslovični i duboko ukorijenjeni defetizam.
Ove godine na izbore prvi put izlazi godište 2008. Mladi ljudi rođeni poslije propasti famoznog aprilskog paketa (od kako je sve krenulo naopačke ne samo za vrapce i mačke..), generacija koja ne pamti kako je kad na vlasti nije Milorad Dodik, generacija rođena uveliko poslije početka evropskog puta ili stranputice ipak.. Njihova generacija – generacija Z ili zumeri ustali su i pobunili se širom svijeta od Nepala do Perua, od Indonezije do Bugarske, od Madagaskara do Srbije.
Koliko god konkretni uzroci i povodi ili zahtjevi bili različiti, najmanji zajednički sadržilac kod svih je nepravda i bestijalna korupcija moralnih nakaza koje vode njihove zemlje.
Naši zumeri ćute. Moglo bi se u njihovu odbranu navesti puno argumenata. Sve ih je manje. Odrastaju primarno kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati, pa tek onda eventualno kao zumeri, hiphoperi, rokeri ili influenseri. Ako se ne bune ne znači da nisu nezadovoljni. Nalazi istraživanja javnog mnjenja koalicije “Pod lupom” iz jula 2026. kažu da 62% mladih razmišlja o odlasku iz zemlje.
Koliko njih će otići ne znamo, isto tako ne znamo koliko njih će ove godine na izborima glasati. Znaju oni jako dobro da u zarobljenoj državi i sa zarobljenim institucijama nema i ne može biti fer i poštenih izbora. Čak iako ne prate medijske javne kuće i trovačnice čuli su od baka i deka da ih se Vlada sjetila pred izbore, a i sami će dobiti neku jednokratnu kintu. Od Vlade. Pred izbore. Da se nađe. Vide i čuju svuda oko sebe zaglušujuću buku javnih radova. Opet pred izbore. Ako se nisu sami uvjerili onda su čuli, od starijih, da ako hoćeš stipendiju, posao, specijalizaciju – hm znaš kako je, mora članska.
Ipak za one koji neće otići i za one koji misle da može i hoće drugačije, kao njihove kolege u Srbiji, Nepalu, Madagaskaru dobra je vijest da će ovi izbori ipak biti nešto drugačiji. Ove godine u izborni proces uvode se, kako se uobičajilo reći nove tehnologije – biometrijsko utvrđivanje identiteta i skeniranje glasačkih listića.
Naravno ne treba im pričati bajke, nove tehnologije neće i ne mogu riješiti strukturne probleme izbornog procesa (klijentelizam, kronizam, kupovinu glasova budžetskim novcem), kao što smo naučili jako dobro u BiH godinama pokušavajući upravo to – rješavati duboke strukturne probleme tehničkim rješenjima. Ali hoće riješiti da ne glasaju mrtvi i odsutni, riješiće problem kreativnog brojanja i prebrojavanja, riješiće problem dobijanja pouzdanih rezultata u razumnom vremenu.
Ovo sve uz naravno veliku ogradu ako se cjeli proces implementira kako je planirano, jer ako smo išta trebali naučiti za protekle tri decenije da u BiH sa oprezom ne možete nikad pretjerati.
Krunski argument koliko su nove tehnologije važne jeste upravo činjenica da se one uvode uprkos volji vladajućih političkih struktura koje su činile sve da do toga ne dođe. Uporno i sistematski su cjeli proces blokirali godinama, kako opstrukcijama usvajanja potrebnih propisa, tako i blokiranjem osiguravanja budžetskih sredstava, a sad vode kampanje protiv uvođenja istih.
Na to sve uvođenje novih tehnologija bi moglo voditi ka uspostavi gotovo nepostojećeg povjerenja u izborni proces. Upravo je manjak povjerenja u izborni proces i njegov integritet bio glavni odvraćajući faktor za one koji nisu dio klijentelističkih mreža da izađu na izbore.
Dakako, ništa manji odvraćajući faktor za izlazak na izbore onima koji nisu dio klijentelističkih i nepotističkih kružoka, nisu ni fotošopirane moralne nakaze, polusvijet i hohštapleri i sjecikese najrazličitijih fela, rebrendirane kroz različite političke partije bezbroj puta, koje se umjesto iza rešetaka smješe sa bilborda. I nude po ko zna koji put maglu.
Decenije propadanja nijedno društvo nije pa ne može ne može ni ovo nadomjestiti preko noći. Niti za jedan izborni ciklus. Ono što sada imamo kao priliku je novi početak. Možda će nekima od zumera to značiti rušenje snješka ali supermene u politici nećemo dočekati. Ono što možemo dočekati je smjenjivost vlasti. Mijenjati znači unaprjeđivati. Mijenjati stalno, strpljivo i uporno svaki ciklus. Prečica i čarobnih štapića nema. Ne samo da se demokratija ne podrazumijeva, ne podrazumijeva se ni mir ni sloboda.
To je onaj famozni Hantingtonov two-turnover test za konsolidaciju demokratije, jedna smjena vlasti, pa onda smjena onih koji su smjenili prethodnu vlast. Pa opet. Ali smjena bez pomoći OHR, BIA, kartela, škaljaraca, kavčana i drugih zainteresovanih strana. Naravno kao što kaže ona dobro poznata Pješčanikova maksima: “Ako vam je dobro, onda ništa”..
