Jedan zanimljiv društveni fenomen duboko se ukorijenio i široko rasprostranio posljednjih decenija na ovim prostorima. Riječ je o fenomenu tzv. etno-političkih preduzetnika. Ovaj fenomen teorijski je razradio i popularizovao poznati teoretičar Rogers Brubaker. Naime riječ je o visoko profitabilnoj djelatnosti koja kao ključni resurs koristi etnički identitet i mitove. Ovaj visoko profitabilni resurs koristi se u svrhu političke mobilizacije a sve kako bi podražavajući kolektivne strahove i paranoje, osigurao, etno-političkim preduzetnicima monopolistički položaj na političkom tržištu.
Tu se zapravo radi kako teoretičari ovog fenomena ispravno naglašavaju o komodifikaciji identiteta i mitova, odnosno o pretvaranju identiteta i mitova u robu na političkom tržištu. Jednako kao i pravi preduzetnici na tržištu i etno-politički preduzetnici svoju robu nude na političkom tržištu.
“Marketinška strategija” je vrlo jednostavna, za složene društvene probleme i naporan rad na njihovom prevazilaženju, nude se jednostavna rješenja – krivi su “oni drugi” – a rješenje je jednostavno izaberite upravo „patriote“ tj. etno-političke preduzetnike.
Težnja je naravno stvoriti atmosferu ugroženosti od „onih drugih“ kako bi se proizveo strah, a posljedično osigurala homogenizacija. U atmosferi straha i ugroženosti malo ko se usuđuje postavljati pitanja o ekonomskoj situaciji, korupcijskim aferama, a i onaj ko se usudi lako biva prokazan kao izdajnik i rušitelj nacionalnog jedinstva ili unutrašnji neprijatelj.
Isključivi cilj je naravno osigurati vlast i ekstrakciju profita kroz kontrolu nad budžetima, javnim preduzećima i prirodnim resursima, uz dakako osiguranje potpune nekažnjivosti za teške zločine korupcije. Svaki pokušaj ukazivanja ili procesuiranja korupcije biva vrlo efikasno dezavuisan kao napad na istaknutog narodnog tribuna – upravo zbog njegove bespoštedne borbe za vitalne nacionalne interese.
Naravno u imaginariju mitologije i iskonstruisanih identiteta nikakvi mjerljivi rezultati vlasti nisu kriterij, niti dolaze u obzir kao osnov za bilo kakvu odgovornost – ni političku, ni krivičnu, ni disciplinsku niti bilo koju drugu.
Ljepota ove profesije i razlozi njene široke rasprostranjenosti leže i u tome što ona ne zahtjeva nikakve posebne škole, talente i/ili pamet. Pogledajte samo plejadu likova koja dominira u političkoj zbilji i sve će vam biti jasno – diplomci uglednog sokolačkog univerziteta, doktori nauka sa renomiranih srednjobosanskih fakulteta, londonski đaci koji ne govore engleski, obično bez dana iskustva u bilo čemu gdje se vrednuje makar minimalna odgovornost i za šta je potrebno bilo šta drugo osim nesuvislog lupetanja.
Istina, da ne griješimo dušu, ipak su za ovo zanimanje potrebni određeni preduslovi koji se svode na beskrajnu lojalnost etno-političkim magnatima iznad sebe, koji su na vrhu lanca prehrane, beskrupuloznost prema opštem dobru i javnom interesu, a gramzivost i pohlepa su garancija za uspješnu karijeru.
Pogledajte oko sebe, nisu li upravo etno-politički preduzetnici najveće zvijezde. Veće i od pjevača i fudbalera. Svaki dan su na svim društvenim mrežama, novinama i vijestima. U dresovima, sa zastavama, slikaju se, smatraju, pjevaju, sviraju, obećavaju, odgovorno tvrde..
Nije li istovremeno etno-političko preduzetništvo daleko najprofitabilnija djelatnost u zemlji. U kojoj drugoj legalnoj djelatnosti za četiri godine koliko traje jedan mandat možete postati milioner? Porijeklo imovine etno-političkih preduzetnika strožije je čuvana tajna od recepta za koka kolu. A ključni paradoks leži upravo u tome da ti i takvi etno-politički preduzetnici ni na kakvom drugom tržištu gdje se meritorno mjeri bilo šta drugo osim manipulacije i beskrupuloznosti, dakle kvalitet proizvoda, efikasnost, posvećenost, vrijedan rad i trud, nivo i stepen obrazovanja, vještine itd., ne bi preživjeli ni dana.
A i kako bi kada pogledate rezultate koje postižu…
Enormna profitabilnost i brzina povrata ulaganja garancije su da je pred ovom djelatnošću etničkog preduzetništva svjetla budućnost, a da su identiteti i mitovi daleko najprofitabilniji resurs koji ova zemlja ima. Stoga bi i razvojnu strategiju ove zemlje trebalo prilagoditi tome, te prestati trošiti sredstva na finansiranje visokog obrazovanja, kulture, umjetnosti i/ili nauke.
