Opšte je poznat vjerujem nastavak ove poznate doskočice velikog pjesnika, ali do koje mjere je opšte poznato da će već naredne sedmice ovakve riječi, ako bi se upotrijebile u kontekstu da se odnose na vrhovnog predlagača svega postojećeg i nepostojećeg uključujući i sve zakone u RS, postati predmet krivičnog progona?

Nesumnjivo je jalov posao upuštati se u raspravu argumentima, sa nekim ko se služi prevarnim radnjama i obmanama. Ali nekad se mora i tome pribjeći, ne da bi se urazumio taj neko, već da bi se što više osvijestili oni protiv kojih je to što taj neko radi usmjereno. Taj neko je u ovom slučaju formalni predlagač Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske kojim se, pored ostalog, kriminalizuju kleveta i uvreda.

Dobar je predlagač, reklo bi se, čovjek iz puka, upravlja njime nevidljiva ruka. Po svemu sudeći. No krenimo redom.

Kako čak i stoji u materijalima uz sam nacrt, ovaj Zakon nije bio planiran godišnjim planom rada Ministarstva pravde. Otkuda onda da se uopšte nađe u radu Ministarstva sa tolikim stepenom hitnosti, na samom početku mandata i na samom početku godine? Da li su zato postojali opravdani razlozi?

Dalje se u materijalima kaže da je obrađivač nacrta utvrdio da je Zakon od interesa za javnost te su u skladu sa Smjernicama za konsultacije, iste provedene na način da je na sajtu Vlade RS objavljen tekst nacrta na koji nije bilo primjedbi.

Beskrupulozna obmana! Čak i da je stvarno objavljen tekst na stranici Vlade u trajanju od 7 dana, da li to neko zaista može smatrati stvarnim konsultacijama? Sudeći po lavini javnih reakcija medija, novinara, međunarodnih organizacija, civilnog društva, sindikata i slično, niko od njih nije bio upoznat sa konsultacijama a primjedbe su listom izrazito negativne prirode.

U poglavlju II. Obrazloženja – Usklađenost sa ustavom i pravnim sistemom i pravilima normativnopravne tehnike – navodi se, vezano za izmjene u djelu uvođenja krivičnih djela protiv časti i ugleda, da se ona uvode kako bi se zaštitilo ljudsko dostojanstvo, čast i ugled garantovan članom 10. Ustava RS. Nema u ovom dijelu nikakvog pomena činjenice da su i do sada ove vrijednosti bile zaštićene.

U poglavlju III. – Usklađenost sa pravnim poretkom EU – Mišljenje Ministarstva za evropske integracije i međunarodnu saradnju ispravno primjećuje da Povelja EU o osnovnim pravima teži dekriminalizaciji klevete i uvrede, a Konvencija SE pored težnje za dekriminalizacijom dozvoljava određena ograničenja kada je u pitanju sloboda izražavanja. Ali, i dalje ostaje nejasno zašto se onda pristupa izmjenama zakona u djelu kriminalizacije klevete i uvrede.

Konačno u poglavlju IV. – Razlozi za donošenje zakona – nakon navođenja odredbi Ustava o nepovredivosti ljudskog dostojanstva, duhovnog integriteta itd., predlagač dolazi do krunskog argumenta da je u većini zemalja okruženja, čak i u pojedinim članicama EU, kleveta i uvreda i krivično djelo. Komparativna analiza može biti analitički alat a nikako cilj sam za sebe; ali nemojmo previše očekivati od predlagača.

Dalje se taksativno nabrajaju zemlje regiona, uključujući Srbiju i Crnu Goru, u kojim je kleveta krivično djelo. Ponovo obmanjujući javnost, jer Srbija je dekriminalizovala klevetu još 2012, a Ustav Srbije u članu 20. predviđa da se dostignuti nivo ljudskih prava ne može smanjivati. Crna Gora je takođe dekriminizovala klevetu.

Međutim, pored obmanjivanja u djelu koji se odnosi na zemlje regiona, činjenica da jedan broj zemalja EU još uvijek ima klevetu kao dio krivičnog zakonodavstva stoji. Ali je isto tako činjenica da se progonu ovih djela pristupa izrazito rijetko i restriktivno, da i rezolucije svih relevantnih međunarodnih tijela pozivaju da se kleveta i uvreda dekriminalizuju.

Dio obrazloženja koji se odnosi na procjenu uticaja je tek potpuno tragikomičan tako da ga vrijedi citirati, ne zbog izlaganja poruzi autora, nego kao ilustracije nivoa kompetentnosti ljudi koji rade na poslovima najvišeg stepena složenosti u javnoj upravi.

„Cilj koji se želi postići donošenjem zakona je unaprjeđenje krivično-pravne zaštite građana. Kod utvrđivanja opcija za postizanje ciljeva i njihove analize utvrđeno je da se cilj može postići jedino regulatornom mjerom, jer se radi o krivično-pravnoj oblasti. Uslijed uticaja na javni budžet, može se očekivati pozitivan uticaj uslijed naplate novčanih kazni za novopropisana djela protiv časti i ugleda.“

Dakle zaista, da nije tužno bilo bi smiješno ovo nazvati procjenom uticaja.

Osim što je tautološki postavljeno na način da kaže da je cilj krivično-pravna zaštita, pa je onda i jedina opcija krivično-pravna, šta je problem sa dosadašnjim načinom građansko-pravne zaštite po mišljenju nobelovaca iz Ministarstva pravde nikad nećemo saznati. Posebno je komično što predviđa pozitivne efekte za budžet kroz naplatu kazni, a potpuno zanemaruje dodatni trošak tužilaštava na radu na tim predmetima.

Obzirom na potpunu nesuvislost obrazloženja nacrta, treba ipak pokušati dokučiti svrhu i cilj. Krenimo od svrhe predloženih rješenja da se kleveta i uvreda vrate u domen krivičnog prava kroz prizmu temeljnih principa javnih politika i prava. Pa krenimo redom.

Jedno od temeljnih načela javnih politika i prava, načelo proporcionalnosti nalaže da se za ostvarivanje legitimnog cilja od strane države koriste sredstva samo u onoj mjeri koliko je to neophodno, posebno kada se radi o sredstvima kojima se invazivno djeluje u oblast ljudskih prava i sloboda. Vjerujemo da je i predlagaču ovih nesretnih izmjena Zakona, ukoliko zamislimo situaciju da imaju barem minimum autonomije volje, poznata pričica o Drakonu, po kojem je ostala i danas u upotrebi sintagma drakonska sankcija.

E pa, baš po tom načelu proporcionalnosti kao temeljnom i polaznom, ne može se, upotrebom bilo koje analitičke tehnike, dokučiti potreba i svrha da se iz oblasti građanskopravne kleveta i uvreda vrate u domen krivičnopravne zaštite.

Načelo ekonomičnosti, koje nalaže da cilj ostvaruje uz što manje troškove, takođe je zanemareno, obzirom da će se ovakvim rješenjima, umjesto tužioca kao oštećenog u dosadašnjem rješenju, pojavljivati javni tužilac, čime se uzrokuju dodatni troškovi pri tom potpuno nepotrebni. Pod ovo načelo se može podvesti i činjenica da već imamo 20 godina pravne prakse u građanskopravnoj zaštiti od klevete, i sada ćemo to odbaciti i početi sa potpuno novom praksom, investirajući dodatna sredstva u edukaciju tužilaca. To je čak potpuno štetno sa aspekta analize troškova i koristi.

Načelo efikasnosti, po kojem bi se ostvarivanje svrhe politike ili zakona trebalo dešavati uz najmanje moguće troškove i u najkraćem vremenu uz odgovarajući kvalitet rezultata, uvažavajući javni interes i prava i slobode je u potpunosti ignorisano. Stavljanje klevete i uvrede u domen krivične zaštite, iz ovog aspekta je potpuno neopravdano, čak društveno štetno.

Ako tužilaštva putem krivičnog progona ne uspijevaju da zaštite puno važnija javna dobra, kao što su javni resursi ili čak i životi građana, o čemu svjedoči činjenica da je BiH okarakterisana kao zarobljena država sa sistemskim prisustvom korupcije, potpuno je neopravdano stavljati im u mandat da štite društvena dobra manjeg značaja koja se puno efikasnije mogu štiti na drugi način, kako je to sada slučaj kroz građanskopravnu zaštitu.

I na kraju, ali ne manje važno, već naprotiv; prostor za zloupotrebe koji se ovim rješenjima ostavlja je enorman i teško je i predvidjeti sve moguće načine zloupotrebe. Dakle, sami rizici od različitih tumačenja klevete i uvrede, što namjernih izazvanih neprimjerenim uticajima, što zbog neznanja treba i mora biti predmetom ozbiljne stručne rasprave.

Ali krenimo redom. Sve relevantne ocjene stanja BH pravosuđa se slažu u ocjeni da je pravosuđe u BiH zarobljeno političkim uticajima, a da su tužilaštva najslabija karika, posebno zbog svog procesnog položaja i nekontrolisane diskrecije koju imaju i nerijetko zloupotrebljavaju. Uzmimo samo za primjer situaciju sa glavnim tužiocima na državnom nivou, od kojih su svi okončali svoje mandate zbog nezakonitih aktivnosti a neki od njih završili i na crnim listama.

Dakle, u takvom kontekstu u ruke im se daje ovako ubojit instrument za progon neistomišljenika režima. Pa i postojećim zakonskim odredbama su progonjeni neistomišljenici odnosno štićen režim; sjetimo se slučaja upada u Klix prije nekoliko godina ili skorašnjeg slučaja Morača.

Može se zaključiti da su ove izmjene ne samo potpuno neopravdane iz bilo kog racionalnog razloga, već potpuno štetne jer da se njima zavodi otvorena represija i prouzrokuju dodatni troškovi koje će opet plaćati građani.

Ukratko, drastično se ograničavaju slobode građana o trošku građana.