Na nekoliko većih bh. portala sam nekoliko puta ostavljao komentare (ako bi i prošli odobrenje koje se još praktikuje u 21. vijeku) slično kritikujući novinarske objave. Bombastični naslovi ili analize otkrivali bi rasprostranjenu zloupotrebu javnih sredstava u režiji izvršnih vlasti po svim nivoima: opština, kanton, entitet, država.

Po nešto liberalnijim portalima bi se novinari, te komentatori u dnu zgražali kako vlada kupuje automobile, helikoptere, kako ministar sa svitom odlazi na daleki službeni put od dvije sedmice, kako kanton kupuje izuzetno skupe kancelarijske materijale, državna preduzeća zapošljavaju desetine partijskih potrčkala itd. Otprilike svi znamo da se radi o namještenim tenderima i konkursima (ako ih je uopšte i bilo) i da će većina tog novca završiti po džepovima rodbine, prijatelja ili partijskih kolega. Ali dobro, to su vladine pare. Ili još bolje, vlada se zadužila na tržištu kapitala, pozajmila skupe pare i od toga namirila svoje kumove, babe i stričeve.

Srećom vladino je, a i pare su pozajmljene, moglo je i gore, jel tako?

Margaret Tačer je izjavila još 1979. g. da „novci ne padaju s neba – moraju se zaraditi ovdje, na zemlji.“ E, tu ja krećem parafrazirati u svom copy/paste komentaru: Vlada nema svojih novaca. To su novci mene, vas, čitalaca, poreskih obveznika. To su novci vaše djece. To su novci koje ste VI SVJESNO oduzeli od usta svojih i svoga dijeteta da biste ih povjerili onome za koga vjerujete da mnogo bolje njima upravlja i da će ih svrsishodnije potrošiti od vas. I pri tom je peti helikopter RS daleko veći prioritet VAMA nego hoće li vam dijete imati za obrok danas pod školskim odmorom.

Radije biste da se kupi novi Audi kantonalnom ministru rada nego što vam  je prioritet da napunite pola rezervoara u svojoj rasklimanoj Škodi. To su vaše svjesne odluke, izbori i lista prioriteta. Nema nikakvog mjesta za zgražanje, negodovanje ili, ponajgore, mrzilačke komentare ispod teksta.

Međutim, nije dovoljno samo ukazati na nerazumijevanje procesa, nego je potrebno navesti i način rješavanja problema. Tako nerijetko građane koji svoje novce radije daju vlastima nego svom bračnom drugu, djetetu ili roditeljima, a koji su se ipak ujeli za usnu i negdje u dubini duše predomislili, upućujem na jedini pravni lijek: izbore. Ima i rezervni, a to je ulica.

Dakle, ukoliko smatrate da su vlasti zabile ruku u vaš džep, npr. tako što su vas i vašu djecu (vrlo nepovoljno) zadužili na tržištu kapitala za narednih 30 godina, a smatrate da pri tom niste u potpunosti blagoslovili to zaduženje vas i potomaka, za prioritete kao što su novi helikopter ili Audi, ili prebacivanje par miliona premijerovom kumu Peri, a smatrate da su izbori predaleko – većina država bilo u tranziciji ili potpuno razvijenih poznaju institut protesta i izlaska naroda na ulice. To što ste ostavili komentar zgražanja, koji možda neće niti proći odobrenje portala, vaše je posredno odobrenje kursa vlasti, uzimanje para od vas, odnosno vaša kupovina novih prevoznih sredstava vlastima, jer postojeća imaju već preko dvije godine starosti.

Za kraj još jedan relevantan citat prve premijerke i jedne od najdužih predsjednika vlade Ujedinjenog Kraljevstva: “Jedna od najvećih debata današnjice vodi se oko toga koliko vašeg novca treba da potroši država, a koliko treba da ostane vama da potrošite na svoju porodicu. Nemojmo nikada zaboraviti ovu fundamentalnu premisu: država nema svojih izvora novca osim novaca koje građani zarade za sebe.

Ako država želi da potroši više, može to samo tako što će pozajmiti više od vas ili će vas jače oporezovati. Pogrešno je razmišljati da će neko drugi to platiti. Taj „neko drugi“ sve vi! Ne postoji javni novac, postoji samo novac poreskih obveznika.“ (Margaret Tačer, 14.10.1983.g.)

Tako kad idući put pomislite da biste radije kupili hranu sebi, svome djetetu ili roditeljima, nego Predsjednici RS obnovili vozni park, razmislite koji će vas princip voditi kad zaokružujete imena na glasačkom listiću, ili ako vam se ne čeka do tada, sjetite se da “ćutanje postaje kukavičluk kad je potrebno dići glas, izgovoriti punu istinu i djelovati shodno tome.“ (Mahatma Gandi)