Republika Simulakrum

Konstituisan je još jedan, dvanaesti saziv Narodne skupštine Republike Srpske, uz svečanu ceremoniju, gromoglasni aplauz, gubitnike, pobjednike, preletače i nove-stare predsjedavajuće. Bila je to sjednica prepuna drame, intrige, replika i dosjetki ali, na žalost svih nas koji smo je gledali, i narodnih poslanika.

Narodni poslanici su, u skladu sa svojim nadležnostima, neki pojavom, neki djelima a neki bogami i riječima, koristili simbole da predstave sebi i svojim glasačima ideje nacionalnog jedinstva, institucionalne stabilnosti, narodnog interesa, povjerenja, morala, istorijskog shvatanja, vizije budućnosti… i raznoraznih simbola je tu bilo.

Čudna su ta stvar, ti simboli. Nekad su jasni i direktni, nekad su malo teži za razaznavanje, nekad su konkretni i nama pristupačni a nekada su apstraktni i udaljeni a nekad, na žalost, prosto izgube svoje značenje.

Takvu ideju istraživao je Žan Bodrijar opisujući naš svijet kao prostor u kojem znakovi i simboli postepeno prestaju da predstavljaju stvarnost, da bi je na kraju u potpunosti zamijenili. U početku, veli Žan, znak upućuje na nešto što postoji izvan njega, kao što je saobraćajni znak koji upozorava na klizav kolovoz tako što prikazuje automobil koji proklizava stilom i prikazom koji sve učesnike u saobraćaju asocira na to da se automobil stvarno kliže.

Simulacija simbola

Veza između znaka i onoga na šta upućuje inicijalno je prilično jasna. Međutim, kako se život odvija, ljudsko društvo i kultura talože nove i nove slojeve smisla te kalemi koncepte na već usvojena iskustva. Uporedo sa tim, sistemi znakova se razvijaju, profilišu i redefinišu sve dok veza između znakova i onog što su nekada predstavljali postaje sve slabija, dok na kraju ne ostane samo simbol koji više ne mora imati nikakvu prepoznatljivu vezu sa stvarnošću koju bi trebalo da predstavlja. Ili koji je nekad predstavljao.

Kao, na primjer, simbol za javljanje na telefon koji koristi znak slučalice analognog telefona, iako se godinama taj predmet više ne koristi. Znak sada (odnosno tada ako pratimo razvoj sistema znakova), ne opisuje stvarnost, nego postaje dovoljan sam sebi.

Bodrijar ovaj proces naziva simulakrumom a ono što je posebno zanimljivo je njegova poodmakla faza koju karakteriše to više nije riječ o tome da imamo pogrešnu predstavu o stvarnosti, nego da stvarnost zamjenjujemo njenom simulacijom. To je faza, kako je opisuje Bodrijar, gdje ljudi žive u svijetu znakova koji upućuju jedni na druge, stvarajući privid smisla, dok je ono što bi trebalo da im bude izvor i sadržaj odavno nestalo.

Kada kroz prizmu bodrijarove filozofije posmatramo rad NSRS ali i cjelokupan politički život Republike Srpske, mogli bismo zaključiti da se ovdje već neko vrijeme odvija prilično zanimljiv eksperiment iz oblasti primijenjene metafizike. Politika, barem ona koju poznajemo iz udžbenika, trebalo bi da predstavlja proces upravljanja zajedničkim poslovima, artikulisanja interesa građana i donošenja odluka koje utiču na njihov život. Institucije bi trebalo da budu okvir u kojem se taj proces odvija, politički mandati izraz povjerenja birača, zakoni pravila koja važe za sve, a javni resursi sredstva namijenjena zadovoljavanju zajedničkih potreba.

To je, dakle, stvarnost na koju bi znak koji se zove politika, ili narodni poslanik tj njegov ili njen mandat, trebalo da upućuje.

Međutim, u Republici Srpskoj znakovi, kao i narodni poslanici, su odavno počeli da žive nekim svojim životom.

Mandati simulakrima

Narodna skupština Republike Srpske i dalje se sastaje. Poslanici dolaze na sjednice, zauzimaju svoja mjesta, raspravljaju, predlažu zaključke i glasaju. Sve je tu. I mikrofon, i skupštinska sala, i Poslovnik, i skupštinska većina, i Stevandić je tu. Jedino što je, čini se, u međuvremenu nestala ona pomalo zastarjela ideja da bi narodni poslanik trebalo da predstavlja građane koji su mu povjerili mandat. Umjesto toga, dobili smo nešto znatno praktičnije: politički mandat kao prenosivu jedinicu parlamentarne većine, sa mogućnošću promjene vlasnika i, zavisno od okolnosti, odgovarajuće tržišne valorizacije.

Kupovina narodnih poslanika, koja bi u nekom manje naprednom demokratskom sistemu predstavljala ozbiljan problem za legitimitet parlamenta, ovdje se može posmatrati kao sasvim legitimna parlamentarna matematika. Nije, valjda, potrebno da se svaki put kada se promijeni odnos političkih snaga dovodi u pitanje i smisao institucije. Poslanici su i dalje poslanici, skupština je i dalje skupština, a većina je većina. Demokratija, samo sa nešto fleksibilnijim shvatanjem političke pripadnosti.

Slična transformacija zahvatila je i javne institucije. Nekada su one postojale da bi obavljale određene poslove od javnog interesa. Danas se čini da je njihova osnovna funkcija postala nešto drugačija: da obezbijede dovoljno radnih mjesta, upravljačkih pozicija i drugih oblika institucionalnog zbrinjavanja za potrebe političkih organizacija. Javni konkursi i dalje postoje, kao i pravilnici, komisije, bodovanja i zapisnici. Sve je tu.

Samo što je, u ovoj naprednijoj fazi institucionalnog razvoja, ponekad potrebno prvo znati ko treba biti zaposlen, pa tek onda pristupiti utvrđivanju kriterijuma na osnovu kojih će upravo ta osoba biti najuspješnija.

Partijsko zapošljavanje tako prestaje biti pitanje zloupotrebe javnih resursa i postaje dio jednog sasvim zasebnog sistema vrijednosti. U njemu stručnost nije nužno nepoželjna, ali je svakako poželjno da bude kompatibilna sa političkom lojalnošću. A javni resursi, koji bi trebalo da pripadaju svim građanima, postaju nešto poput partijskog fonda za reprodukciju političke moći. Sukob interesa, u takvom poretku stvari, predstavlja tek administrativnu smetnju koju je potrebno proceduralno neutralisati.

Pravo, naravno, nije ostalo izvan ovog procesa. Zakoni se donose, sudovi rade, tužilaštva postupaju, a institucije zadužene za sprečavanje korupcije povremeno podsjećaju javnost da postoje. Pravda se, dakle, i dalje događa (i u rukama je Gorana Selaka)

Pitanje je samo u kojem univerzumu. Jer ako se politička stvarnost dovoljno udalji od one obične, svakodnevne, nama shvatljive, onda i jednakost pred zakonom može postati prilično apstraktna kategorija. Naročito kada se zakoni, umjesto da ograničavaju političku moć, počnu doživljavati kao prepreke koje je potrebno prilagoditi njenim potrebama.

I tako se, malo po malo, stvara politički svijet koji ima sve elemente stvarnog političkog života, osim njegove suštine.

Hiper-normalizacija papanluka

U tom svijetu politička stabilnost ne znači predvidivost institucija, nego sigurnost da će postojeća politička struktura nastaviti da reprodukuje samu sebe. Politička odgovornost ne podrazumijeva odgovaranje građanima, nego sposobnost da se odgovornost uspješno prebaci na nekog drugog. Institucionalna reforma ne znači unapređenje rada institucija, nego promjenu njihovog sastava u skladu sa potrebama političkog centra. A politički uspjeh ne mjeri se time koliko je život građana postao bolji, nego time koliko je uspješno održana kontrola nad mehanizmima vlasti.

Ovdje dolazimo do možda najvažnijeg dijela bodrijaroce teze. Simulacija ne ostaje samo na nivou privida. Ona vremenom počinje da proizvodi stvarnost prema sopstvenim pravilima.

Politički sistem koji je izgubio vezu sa potrebama društva ne mora nužno prestati da funkcioniše. Naprotiv, može postati izuzetno efikasan u zadovoljavanju sopstvenih potreba. Potrebna mu je stabilna većina, pa proizvodi političku lojalnost. Potrebni su mu kadrovi, pa proizvodi sistem partijskog zapošljavanja. Potrebna mu je kontrola institucija, pa proizvodi institucionalne reforme. Potrebno mu je opravdanje za sopstveno postojanje, pa proizvodi političke narative o ugroženosti, istorijskim pobjedama, suverenitetu i neprekidnoj borbi za opstanak.

U takvom sistemu čak ni stvarni problemi više nisu naročito važni. Oni postoje, naravno, ali prvenstveno kao materijal za političku komunikaciju, eventualno kao inspiracija za djelovanje u toku predizbornog perioda. Odlazak stanovništva može biti povod za još jednu raspravu o nacionalnim interesima. Loše javne usluge mogu se objasniti naslijeđenim problemima ili djelovanjem neprijateljskih faktora. Ekonomska neizvjesnost može se prekriti pričom o velikim investicijama, strateškim projektima i istorijskim prilikama.

Činjenica da građani svakodnevno žive u nekom sasvim drugom svijetu od onoga koji im se predstavlja sa skupštinskih govornica očigledno nije dovoljno dobar razlog da se promijeni politička predstava.

Jer predstava, za razliku od stvarnosti, mora da se nastavi.

A stvarnost je prilično nezgodna kategorija. Ona se ne ponaša uvijek u skladu sa političkim saopštenjima. Ne razumije naročito dobro istorijske pobjede, deklaracije, zaključke i televizijska obraćanja. Ona se, pomalo tvrdoglavo, manifestuje kroz cijene hrane, račune, plate, liste čekanja, kvalitet obrazovanja, stanje puteva i mogućnost da se od vlastitog rada pristojno živi. Ne zanima je ko je pobijedio u posljednjoj političkoj krizi, ko je kome prešao u poslanički klub i koja je stranka dobila još jedno direktorsko mjesto.

Za nju su to, u najboljem slučaju, informacije bez naročitog praktičnog značaja.

Tu se zapravo nalaze dva potpuno različita svijeta. Jedan u kojem političke elite vode neprekidnu borbu za očuvanje institucija, nacionalnih interesa i političke stabilnosti kupujući papke, i drugi u kojem ljudi pokušavaju da organizuju vlastiti život kupujući vrijeme, uprkos svemu što se u prvom svijetu događa.

Problem je što se ta dva svijeta sve manje dodiruju.

U prvom se govori o suverenitetu, a u drugom se traži posao. U prvom se brani narod, a u drugom se uvezuje staž. U prvom se slave institucionalne pobjede, a u drugom se pokušava dobiti termin za pregled. Prvi je u stalnoj potrazi za novim papkom, a u drugom se traži žirant. U prvom se govori o budućnosti Republike Srpske, a u drugom se ta budućnost sve češće planira negdje drugo.

Ipak, ne bi trebalo potcijeniti sposobnost simulakruma da opstaje. On ne zavisi od toga da li ljudi zaista vjeruju u njega. Dovoljno je da se svi nastave ponašati kao da je stvaran. Političari će nastaviti da se predstavljaju kao državnici, poslanici kao predstavnici naroda, partijski kadrovi kao stručnjaci, papci kao pobjednici a institucionalne zloupotrebe kao nužna posljedica složenih političkih okolnosti. Mediji će prenositi izjave, institucije izdavati saopštenja, a politički analitičari pokušavati da objasne najnoviju promjenu odnosa snaga. Sistem će, ukratko, nastaviti da proizvodi znakove vlastitog postojanja.

Možda je upravo u tome najveći paradoks savremene politike u Republici Srpskoj. Ona više ne mora biti naročito uspješna u upravljanju stvarnim životom da bi bila uspješna u održavanju vlastitog političkog života. Njena publika, njena pravila, njeni kriterijumi uspjeha i njena predstava stvarnosti postali su gotovo potpuno autonomni u odnosu na društvo u čije ime nastupa.

Bodrijar bi vjerovatno rekao da smo stigli do faze u kojoj simulacija više ne prikriva odsustvo stvarnosti, nego odsustvo stvarnosti prikriva sama simulacija.

A mi bismo, za početak, mogli prestati da miješamo jedno sa drugim.

Jer Republika Srpska nije skupštinska većina. Nije partijski konglomerat, nije zbir direktorskih fotelja, nije vlasništvo političkih organizacija niti je produžetak političke volje jednog čovjeka ili nekoliko njih. Ona je društvo stvarnih ljudi, sa stvarnim potrebama i problemima, koji bi od politike trebalo da očekuju nešto više od dobro režirane predstave o tome kako se upravlja njihovim životima.

Možda bi, u tom smislu, najradikalniji politički čin danas bio insistirati na jednoj prilično banalnoj stvari: da politika ponovo ima veze sa stvarnošću.

Zvuči gotovo revolucionarno.

Povezano

Po prijavi TI BiH: Zoran Mikulić kažnjen sa 5.000 KM, pokrenut postupak protiv Darka Tomaša

Zoran Mikulić, poslanik u skupštini HNK, kažnjen je sa...

Javni novac, tajni ugovori i američki lobisti na stranačkim skupovima: Šta je platila Republika Srpska?

Ministarstvo za evropske integracije i međunarodnu saradnju Republike Srpske...