Ne treba biti poseban stručnjak za proces evropskih integracija, a ni za stanje u BiH da bi se došlo do zaključka da je evropski put BiH mrtav. Nikakav tragikomični optimizam pojedinih političkih lidera u BiH, ni pohvale euro-birokrata tu činjenicu ne mogu promijeniti.  

Ne samo da ne postoji napredak u ispunjavanju uslova i približivanju EU, već se BiH udaljava od EU. Za argumentaciju ove teze potrebno je vidjeti samo kakvu tragikomičnu despotijicu od RS pravi njen apsolutni vlasnik Milorad Dodik, uvođenjem kriminalizacije klevete i zakona o stranim agentima. To dakako nema nikakve veze sa EU, ali ima sa njemu omiljenom Rusijom. Istina on to i ne krije. 

Parlamentarna skupština BiH je u proteklih pet godina do 2023 usvojila slovom i brojem 29 zakona, kada se od tog oduzmu zakoni o budžetu koji se usvajaju po automatizmu i kozmetički zakoni o izmjenama i dopunama zakona sa po par članova, dolazimo do brojke od 2 zakona godišnje. Za to isto vrijeme u proteklih 5 godina npr. Srbija je usvojila preko 1000 zakona. Čak iako uzmemo u obzir razliku u nadležnostima između Parlamentarne skupštine BiH i Narodne skupštine Srbije razlika je frapantna i govori sama za sebe. 

Ova otužna predstava sa usvajanjem nekoliko u zadnji čas sklepanih tzv. evropskih zakona, zapravo samo potvrđuje tezu o tome da je evropski put mrtav. Način na koji su doneseni, bez uvažavanja i ispunjavanja elementarnog nivoa transparentnosti i inkluzivnosti procesa, bez uvažavanja elementarnih standarda iz oblasti na koje se odnose, usvojeni na način da se prvo sastanu politički lideri, pa se onda isti dan sazove Parlament i skupe poslanici da izglasaju potvrđuju da se radi o potpunoj farsi. 

Komparativno gledano, u poređenju sa drugim zemljama koje su u procesu pridruživanja EU BiH se po stepenu pripremljenosti kada se uzme vrednovanje prema izvještajima Evropske komisije nalazi čak iza zemalja koje su tek nedavno dobile perspektivu punopravnog članstva u EU Ukrajine, Gruzije i Moldavije. Kako pokazuje komparativna tabela ispod koja daje prikaz nivoa pripremljenosti po svim poglavljima, BiH se nalazi u gotovo svim poglavljima ili u ranoj fazi pripremljenosti ili početnoj fazi sa određenim nivoom pripremljenosti. 

Ako zumiramo stanje u oblastima koje EU tretira kao prioritetne (fundamentals) kao što su funkcionisanje demokratskih institucija i reforma javne uprave, stanje je još gore. BiH već godinama kao treća najkorumpiranija zemlja Evrope odmah iza Rusije i Ukrajine nema nikakvu strategiju borbe protiv korupcije. Kada je u pitanju reforma javne uprave BiH se godinama mučila da usvoji strategiju pa se onda godinama mučila da usvoji kakve takve nadzorne i monitoring strukture, da bi ovogodišnji izvještaj o provođenju strategije pokazao da je stepen ispunjenosti mjera iz strategije na nivou 14%. Stoga ni ne čudi ocjena EK da se BiH nakon dvije decenije nalazi u ranoj fazi reforme odnosno pripremljenosti za članstvo u EU. Slično je stanje sa Strategijom sektora pravde koja se godinama pripremama a o provedbi je naravno bezpredmetno govoriti.  

Sve u svemu, konstatovanje postojećeg stanja, bez obmanjivanja i fantomskog optimizma bi morala biti nekakva polazna osnova za početak u promišljanju kako izaći iz ovakvog stanja. 

Davno je Ajnštajn ustvrdio da je raditi isto a očekivati drugačiji ishod pouzdan znak ludila. Mi smo čak uporno pokušavali i još uvijek pokušavamo upravo to, ali i empirijski smo se uvjerili u tačnost Ajnštajnove ocjene. Možda je ipak vrijeme da pokušamo drugačije. Ovdje se nikako ne radi o tome da EU nema alternativu, ima, kao što i sve ima alternativu ali je svaka od njih nemjerljivo gora. Vidimo to i iz vlastitog iskustva, živimo jednu takvu moguću alternativu koja se može okarakterisati kao opšte propadanje države i društva. Nedavna lupetanja o pridruživanju BRICS ne vrijedi ni komentarisati.  

Zato je prethodno pitanje prije upuštanja u tehničke stvari oko procesa pridruživanja, metodologije, poglavlja, šta mi zapravo kao društvo hoćemo. Zadnje dvije decenije procesa pridruživanja EU su otišle u vjetar. Imamo li vremena da tako proćerdamo i naredne dvije, bi trebalo biti temeljno pitanje diskusije o budućnosti ove zemlje.