Prema indeksu medijske pismenosti iz 2021. godine, koje u 35 evropskih država provodi organizacija Institut za otvoreno društvo u Sofiji (Inicijativa evropskih politika), Bosna i Hercegovina se nalazi na pretposljednjem mjestu. Indeks medijske pismenosti bazira se na pretpostavci da sloboda medija, kvalitet obrazovnog procesa, e-participacija,  međuljudsko povjerenje mogu ukazati na nivo otpornosti jednog društva na lažne vijesti, post – istinu i slične pojave. 

Na dnu ljestvice, zajedno sa Bosnom i Hercegovinom, nalaze se druge zemlje Zapadnog Balkana – Sjeverna Makedonija, Albanija, Crna Gora i Srbija, dok se na vrhu ljestvice nalaze zemlje evropskog sjevera (Finska, Danska, Estonija, Švedska).

Prema spomenutom izvještaju, države koje se nalaze na vrhu ljestvice imaju najviše potencijala da se odupru negativnom utjecaju lažnih vijesti i informacija. Kao jedan od indikatora stepena medijske pismenosti države, u navedenom izvještaju su korišteni rezultati PISA testiranja i nivoa funkcionalne pismenosti kod djece. Posljednji dostupni rezultati PISA istraživanja iz Bosne i Hercegovini (rađeni 2018. , objavljeni 2019. godine) pokazali su da je više od 50% djece u našoj državi funkcionalno nepismeno.  

Države koje su pokazale loše rezultate na PISA istraživanjima, kao i u istraživanju o nivou medijske pismenosti, također pokazuju visok nivo korupcije. Prema izvještaju o Indeksu percepcije o korupciji za 2020. godinu  Transparency Internationala, Bosna i Hercegovina zauzima također lošu poziciju.

Iako ne postoji zvanična i utvrđena definicija medijske pismenosti, ona se najčešće definiše kroz tri ključne komponente (pristup, kritička evaluaciju i sposobnost kreiranja medijskog sadržaja), odnosno kao „sposobnost građanina da pristupi, analizira, i proizvodi informacije u određene svrhe”. Komponenta pristupa se odnosi na mogućnost fizičkog pristupa sredstvima u kojima su medijski sadržaji plasiraju, ali i na sposobnost pojedinca da se koristi tim sredstvima. Kritička evaluacija i sposobnost kreiranja medijskog sadržaja podrazumijevaju aktivnu participaciju građana u procesima kreiranja društvene stvarnosti.

Kvalitetan odnos između građana, medija i vlasti uspostavlja društvo otporno na lažne vijesti, dezinformacije, ali smanjuje mogućnost sistemske korupcije.  Korelacija između medijske (ne)pismenosti i visokog stepena korupcije postala je naročito vidljiva nakon izbijanja pandemije COVID – 19, kada se pokazalo da su države s niskim stepenom medijske pismenosti lošije odgovorile na izazove pandemije, da nizak nivo medijske pismenosti podrazumijeva i nizak nivo povjerenja građana u državu, njene institucije, ali i u nauku (što za posljedicu npr. ima nisku stopu vakcinacije protiv virusa Covid – 19), te da društva s nižim stepenom medijske pismenosti, u vrijeme kada su suspendirane redovne državne i društvene prakse i uvedene vanredne, bila podložnija sistemskoj korupciji.

Najpoznatiji primjer iz naše nedavne prošlosti je vjerovatno afera „Respiratori“, ali i „Kiseonik“, odnosno afere nabavke neadekvatnih respiratora po cijenama daleko višim od tržišne, te afera korištenja nemedicinskog kiseonika u tretmanu pacijenata. Oba ta slučaja odraz su neprimjerenog odgovora vlasti na aktuelnu problematiku pandemije, no ono što je upečatljivo kod oba slučaja jeste povećan intenzitet medijskog fokusa, kao i rezultirajućeg porasta pažnje šire javnosti. Obilježja medijskog izvještavanja o ovim aferama  bila su s jedne strane potreba i nastojanje da se kanalizira što je više moguće informacija u što kraćem vremenskom roku, a s druge strane, bile su prisutne neizostavne oscilacije u tonu i sadržini izvještavanja kroz koje su se manifestirale snažne note političke profiliranosti i pristranosti medija.

Ono što je trebalo biti izvještavanje o nesporno utvrđenim činjenicama i okolnostima koje bi bilo jasno i nedvosmisleno, pretvorilo se u kakofoniju vrijednosnih sudova, propagandnih poruka i svojevrsno biranje strana. Klinička preciznost i disponiranje činjenicama bilo je primjetno tek kod nekolicine nezavisnih medija, dok se medijski prostor dominantno popunjavao senzacionalističkim naslovima i sadržajima koji su za cilj imali više da zaintrigiraju i zabave nego da objektivno informiraju.

Posljedično, u državi u kojoj stanovništvo većinom ne raspolaže optimalnom kombinacijom znanja, vještina i kompetencija da izdiferencira relevantan sadržaj, gotovo pa nije bilo moguće izbjeći da se problematika korupcije trivijalizira, a da se ključne činjenice i zabilježene okolnosti podrede anegdotalnim iskazima i provokativno naslovljenim izvještajima sa aktuelnih sudskih procesa. Dakle, stepen medijske pismenosti direktno se odrazio na stepen i kvalitet percepcije koruptivnih pojava.

Odnos između medijske pismenosti i korupcije ne temelji se na kauzalnosti, nego prije na korelaciji. Sistemska korupcija je moguća jer državni aparat nasuprot sebe nema zajednicu koja će uspostaviti jasnu granicu tolerancije na koruptivnost. Bez obzira na to što su u oba navedena slučaja mediji izvještavali o korupciji i kršenju propisa, odgovor šire javnosti nije bio dovoljno jak u domenu prepoznavanja i reagiranja na sistemsku korupciju. To ne znači da nije postojala zainteresiranost javnosti, nego da se kroz način izvještavanja i kroz sposobnost procesuiranja informacija ključno pitanje naprosto izgubilo. Uz to, prepoznavanje polja društvenih medija kao relevantnog prostora za propagandu navelo je političke stranke i pojedince da svoju željenu percepciju, percepciju, pa i spinove, tendenciozno plasiraju u medijski prostor, dodatno ga kontaminirajući i postižući to da pravni aspekti ovih slučajeva ustupe svoje mjesto političkim i politikantskim.

U više se navrata, kroz medijske i druge natpise, poentiralo da korupcija nije nikakvo društveno ostrvo omeđeno oštrim granicama i odvojeno od različitih sfera društvenog funkcioniranja. Naprotiv, kao što je također poentirano, korupcija je duboko ukorijenjena i stopljena s društvenom stvarnošću i svakodnevnicom bosanskohercegovačkog čovjeka. Ne prepoznati tu činjenicu kroz gore navedene i brojne druge primjere, gotovo je jednako opasno, ako ne i pogubno, kao i ne reagirati na nju. Opća pismenost, funkcionalna pismenost, medijska pismenost, kvalitet obrazovanja i stepen razvoja svijesti preduslov su prepoznavanja, percipiranja i reagiranja na koruptivne pojave, a prevashodno na sistemsku korupciju, kao najuticajniji i nerijetko, kao u pomenutim slučajevima, potencijalno najsmrtonosniji oblik korupcije, ne samo u kontekstu fizičkog zdravlja, nego i u kontekstu intelektualne, mentalne i društvene higijene, koja je u Bosni i Hercegovini vidno deficitarna.

Borba protiv korupcije ne počiva samo u rukama pojedinaca i organizacija koje se njome primarno ili ekskluzivno bave. Borba protiv korupcije jednako se provodi borbom za kvalitetnije obrazovanje, dekontaminiranje medijskog prostora, etabliranje visokih standarda u ključnim sferama društvenog djelovanja i snažnom, gotovo brutalnom, seciranju svih društveno relevantnih pojava, postupaka i aktera do momenta u kojem korupcija prestaje biti utopljena u svakodnevnici i postaje vidljivim, devijantnim, procesuiranim i osuđenim oblikom ponašanja i postupanja. 

Tek sinergijom djelovanja moguće je postići da, za početak, društvo i pojedinci kao njegovi nosioci jasno prepoznaju pomenute devijantne elemente, kako bi protiv istih mogli efektivno djelovati, a sve u cilju postepenog, ali u tom slučaju izvjesnog, ozdravljenja društva.