Navršilo se tačno dvije godine od kako je Evropska komisija blagoizvolela objaviti mišljenje o aplikaciji BiH za članstvo u EU. Uslijedilo je to nakon mučne dvije godine odgovaranja svih administrativnih nivoa BiH na upitnik Evropske komisije, koji je sastavni, tehnički dio integrativnog procesa.

Dakako, da nije moglo drugačije nego blamažom se okončati jer i pored daleko najdužeg procesa odgovaranja na upitnik u istoriji EU integracija (primjera radi Srbija odgovorila za 4 mjeseca), vizionari na kormilu evropskog puta BiH nisu se mogli usaglasiti oko odgovora na 22 pitanja, 1 o političkim kriterijima, 4 o regionalnoj politici i 17 o politikama obrazovanja.

Zaključak pomenutog mišljenja, a šta drugo, nego da je BiH jako daleko od ispunjavanja  kriterija koji se odnose na stabilnost institucija koje garantuju demokratiju, vladavinu zakona, poštivanje ljudskih prava i zaštitu manjina, postavljene od strane Evropskog vijeća u Kopenhagenu 1993. godine.

U skladu sa takvim, sasvim logičnim zaključkom, Evropska komisija je identifikovala 14. ključnih prioriteta da se BiH kao država koliko toliko elementarno upristoji sa aspekta recimo regularnosti izbora, vladavine prava i borbe protiv korupcije ali i poštovanja elementarnih ljudskih prava.

Čak i da ste pomenute dvije godine proveli u potpunoj hibernaciji mogli biste bez razmišljanja još u bunilu ispravno odgovoriti na postavljeno pitanje: Šta je s prioritetima? Dobro, ako bismo bili do kraja precizni, nije da je baš ništa.

Jedan prioritet smo u potpunosti ispunili. Istorijski prvi korak ka kandidatskom statusu koji smo napravili glasi:

„Parlamentarni odbor za stabilizaciju i pridruživanje je formiran 7. jula 2020. godine Odlukom o imenovanju članova Parlamentarne skupštine BiH u ovaj Parlamentarni odbor, te je usvojen i Poslovnik o radu Odbora.“

Nikako ne smijemo zaboraviti ni održavanje izbora u Mostaru nakon 12. godina, ali to je tek trećina jednog od prioriteta koji se odnosi na elementarnu regularnost izbora i transparentnost finansiranja političkih partija. I zar bi zaista trebalo da aplaudiramo otmičarima, koji su 12. godina građane Mostara držali kao taoce sopstvene beskrupuloznosti.

Ukoliko bismo nastavili ovom dinamikom ispunjavanja tri četvrtine uslova godišnje, zemlja kandidat bi postali za neke dvije decenije. Što će reći da bi tek tada eventualno počeli pregovore u po sadašnjem okviru 35 poglavlja. Premda će do tada vjerovatno biti barem dva puta toliko poglavlja, recimo od zaštite prava i sloboda vještačke inteligencije, do saobraćajne regulative za međuplanetarne letove.

Naravno da nas ne bi nigdje vodilo ni da pogledamo aktivnost Parlamentarne skupštine u protekle dvije godine. Naime, slovom i brojem u protekle dvije godine Parlamentarna skupština usvojila je jedan (1) zakon, vrijedi ga napisati velikim slovima – ZAKON O OSIGURANJU DEPOZITA. Da ne griješimo dušu usvojeno je još i 7 zakona o izmjenama i dopunama zakona sa po par članova svaki, a od koji 3 o povećanju plata oružanim snagama, policijskim službenicama i nosiocima funkcija u pravosuđu.

Da. Ne smijemo zaboraviti ni dva zakona o budžetu, ali bi oni valjda trebali biti tehnička stvar. Iako bi trebalo, nisu, Zakon o budžetu za 2019 usvojen je u decembru 2019, a zakon o budžetu 2020 u julu 2020. Pošteni pronalazač svrhe postojanja Parlamentarne skupštine ne mora nikom ni javljati šta je pronašao.

Ali ništa zato, proces integracije građana BiH u EU, onaj pojedinačni, tek je nešto usporen zbog pandemije virusa COVID 19, inače taj egzodus građana epskih razmjera traje godinama. Tako da nije teško izračunati da ćemo prije svi kao pojedinci ući u EU nego kao država.

Kad smo već kod toga, koliko i do kada, poučno je mada frustrirajuće pogledati šta su  drugi radili u proteklih 30 godina, dok smo mi išli iz kolektivnih iluzija ka istim takvim ludilima i natrag.

Tako recimo, tako blizu, a tako udaljena Slovenija, iz koje dolazi i parola koja je naslov ovog teksta, a datira s kraja osamdesetih godina prošlog vijeka kao izraz opredjeljenja naroda, nije uspjela doduše odmah postati dio te Evrope, odnosno Unije kojoj je težila, ali jeste za 15. godina – 1. maja 2004., nakon šest godina pregovora.

A BiH nakon 20. godina procesa, uspjela je doći tek do statusa potencijalnog kandidata, što potvrđuje ranije pomenutu tezu da ovim tempom još toliko će biti potrebno za status kandidata.

Ali čekaj, povikaće iz zadnjih redova uvijek budni evroskeptici, ali zar nije i proces integracija EU sam po sebi u krizi i bez očajnog odsustva napretka BiH, pa pogledaj šta rade jednoj Makedoniji, koja je zarad evropskog puta, usput morala pristati i na to da geografsku odrednicu strane svijeta uvrsti kao dio imena, a sad joj je podložan preispitivanju od strane susjedne i prijateljske Bugarske i sam identitet kao takav.

Povikaće i biće u pravu, čak i bez posljednjeg eklatantnog primjera iživljavanja Bugarske nad susjednom Makedonijom, jasno je da je proces širenja EU u krizi. Pa sama Makedonija još prije nego je postala sjeverna, je petnaest godina kandidat. Ni unutrašnja dinamika i protivrječnosti u samoj Uniji, jačanje populizma, ugrožavanje podjele vlasti i narušavanje ljudskih prava u pojedinim članicama svakako ne pogoduju atmosferi u kojoj se na širenje gleda blagonaklono.

Ali logično protiv pitanje na tezu o unutrašnjim uzrocima krize integracija bi bilo nisu li krizi kao takvoj doprinijele i same zemlje Zapadnog Balkana, društvance banana državica, sa idiličnom slikom o vlastitoj veličini i međusobno zakrvljeno, predvođeno etničkim pseudoelitama sačinjenim od sjecikesa, polusvijeta, prevaranata, tranzicionih preduzetnika, uvjerenih da se svijet vrti oko njih.

Beskrupulozne do srži ne biraju sredstva da bi očuvale vlast, odnosno kriminalne hobotnice, za koje su državne institucije samo paravan, pri tom koristeći kao glavnu taktiku raspirivanje međuetničkih i međudržavnih tenzija u cilju homogenizacije sve malobrojnijih etničkih grupica koje vode u potpunu ekonomsku propast i bijedu.

Zašto je tomu tako je uvijek legitimno pitanje, a neizostavno vodi ka posezanju za introspekcijom. I nije stoga pitanje da li Evropa zdaj! Ili za trideset godina. Nije također ni pitanje brzine ispunjavanja famoznih 14 uslova. Pitanje je zapravo – Kako?

Ako će opet pregovarati politički lideri i usaglašavati rješenja po ugostiteljskim objektima, pa slati u institucije na formalno stavljanje pečata, onda nam ni ispunjavanje tih 14 uslova sve da se desi sutra neće puno pomoći. Opet ćemo imati formu a ne suštinu. I ne samo to, ni postojanje institucija kao takvih zapravo nema svrhu. Barem onu zbog koje su formalno osnovane.

A svrha institucija ili bi to trebala biti, i to ona osnovna, je da transferišu i operacionalizuju volju građana u javne politike. Čak iako zanemarimo ispitivanja javnog mnijenja, po kojim je barem dvije trećine građana za ulazak u EU, masovni egzodus građana iz BiH u EU nam vrlo ilustrativno ukazuje šta je želja građana. Ali se to uporno ne dešava. Ili bolje rečeno fingira se. A ne dešava se, odnosno fingira se naravno, uvijek s razlogom. A razlog je što je mala grupa najmoćnijih zarobila državu, radi svog interesa, a koji je očigledno – status quo. Samo im status quo garantuje očuvanje stečenih privilegija, neograničene moći i ličnog bogaćenja.

Ipak, slučajno ili ne prvi prioritet od famoznih 14 upravo se odnosi na izbore, odnosno osiguranje integriteta izbora, što zapravo znači legitimitet izabranih nosilaca vlasti. Jer tu jeste i početak svake priče o transformaciji društva i njegovoj suštinskoj demokratskoj konsolidaciji. Nažalost mi smo još na početku, jer za posljednjih 25. godina od rata na ovamo nismo uspjeli postići društveni konsenzus o tome da izbori moraju biti fer i pošteni.

Alternativa tome je haos, odnosno ovo što sad imamo, odsustvo bazične podjele vlasti, potpuna zarobljenost institucija i sistematsko kršenje ljudskih prava.  Da li ćemo i kada postići kao društvo taj temelj za sve dalje reforme, za bazičnu političku odgovornost i elementarni legitimitet vlasti odnosno transferisanje volje građana u javne politike, odrediće da li ćemo i kad u EU ući pojedinačno ili kao država.