Još onomad, a davno je to bilo, još krajem prošlog stoljeća, Ričarda Holbruka mučila je dilema nakon objave Knjige Postanja, ove i ovakve države, poznate među širokim narodnim masama kao Opšti okvirni sporazum za mir, da li u takvoj situaciji održavanje izbora ima smisla. Da li ima smisla obzirom da ne samo da se ishod unaprijed zna, već drugi ishod nikako barem djelovanjem ovozemaljskih sila nije moguć. Pa koji je onda smisao. Ostalo je istorija.

Prođe od tad puno izbornih ciklusa, a Ričardova dilema i danas lebdi nad bespućima izbornog procesa. Da se ne lažemo nikad ova zemlja nije uspjela osigurati održavanje fer i demokratskih izbora kao civilizacijske tekovine. Ali eto postojao je ipak kao neki privid izbornog procesa, poštovali su rokovi predviđeni zakonom, formalne procedure prijave, kandidovanja, brojanja, sve dok nije postalo toliko očigledno, da se više nije moglo ignorisati, da je ipak riječ tek i samo o pukom prividu fer izbora, ispod kojeg se krije brutalno otimanje vlasti. Ni poslovično diplomatične i obazrive međunarodne organizacije to nisu više mogle opisivati svojim ustaljenim repertoarom politički korektnog jezika.

Ako je tomu tako, Evropska komisija spremno integritet izbornog procesa isturi na vrh liste 14 prioriteta za ispunjavanje uslova za dobijanje statusa kandidata. Uslijedile su 3 mučne godine reformi na jačanju integriteta izbornog procesa, i ljeta gospodnjeg pri tom izbornog 2022. izbori se raspisaše, ali ne samo da ništa na unaprjeđenju integriteta izbornog procesa nije urađeno, već nisu osigurana ni finansijska sredstva za njihovo održavanje u zakonski predviđenim rokovima. Svjesnim, očiglednim, namjernim opstrukcijama, što u veliko zalazi u domen krivično-pravne odgovornosti, ali tek je ovo posljednje besmisleno potezati kao argument, svi znamo zašto.

Uglavnom, posljedica toga je da je skinut i najmanji privid da postoje izbori kao proces kojim građani biraju vlast. A u konačnici zašto bi i postojali izbori kad ne postoje zakonodavna, izvršna i pravosudna vlast. Dakako ne misli se ovdje na zgrade tih grana vlasti, i zaposlene. Oni, naime postoje. Ali ne postoje te institucije u funkcionalnom smislu obzirom da ne ostvaruju svrhu zbog koje su osnovane. Državni parlament se sastao par puta u ovom mandatu i usvojio 2, 3 nebitna zakona, Vlada F BiH nije nikad ni formirana od 2018.

I kakav god bio ishod ove iscrpljujuće i bespotrebne trakavice oko održavanja izbora, nakon trogodišnjeg mučnog „procesa jačanja integriteta izbornog procesa“, jedno je sigurno vladajući su već pobijedili. Jer koliko će sada poslije svega biti povjerenje u integritet izbornog procesa i smisao izlaska na izbore.

Ako i kada izbora bude, jedini smislen potez svih onih koji sebe tretiraju kao opoziciju ovakvom stanju stvari, bi trebao biti bojkot izborne kampanje, uz samo jednu tačku izbornog programa: stvaranja uslova za fer i poštene izbore. Reći će neki ambiciozni reformista vrli pa nije li malo jedna tačka programa za četiri godine, ali od one Ričardove dileme prošlo je sedam puta toliko.

A ta tačka je zapravo preobimna, jer fer i pošteni izbori nisu samo stvarni i tačni birački spiskovi, koliko toliko uređen proces glasanja i brojanja i izbora biračkih odbora, tu spada i rješavanja klijentelizma kao ključnog pogonskog goriva vladajućih kabadahija i sijaset drugih manje i više kompleksnih pitanja kao što su vladavina prava, demokratska kontrola nad izvršnom vlašću uključujući obavještajno nadzemlje i podzemlje.

Tako da bi u najboljem slučaju istorijske, prve koliko-toliko fer i poštene izbore mogli imati 2026. ili 2030. Malo li je?

I ne, nikako ovo ne treba shvatiti kao poziv da se na izbore ne izlazi ili ne daj bože odustane od zahtjeva za poštenim izborima. Naprotiv! Kao što je Tertulijan prije skoro dvije hiljade godina govorio doduše u potpuno drugom kontekstu: Vjerujem jer je apsurdno (u boga, prim. aut.), jedino što nam preostaje: Glasam jer je apsurdno!