Naslov ovog teksta iako djeluje kao clickbait, to ipak nije ili bar nije sasvim, jer odražava suštinu samog teksta i uvjerenja autora, ali sa druge strane da bi se u to uvjerili čitaoci potrebno je ipak da tekst pročitaju do kraja i vrlo lako moguće ne slože se s autorom, što opet naslov može da čini da izgleda kao clickbait.

No krenimo redom. Svaki sistem ima svrhu postojanja, pa tako i politički sistem BiH, ma koliko to nekad, a posebno u ovim vremenima pandemije velikoj većini razočaranih i apatičnih građana ne izgledalo tako.

Veliki mislilac Stafford Beer, naučio nas je da je svrha svakog sistema ono što on čini ili proizvodi. Dakle, potpuno je irelevantno ono što deklarativno tvrde tvorci, upravljači ili zaštitnici sistema, jedino i isključivo je bitno što sistem u konačnici ima za izlazni rezultat.

Primjenimo li ovaj koncept na politički sistem BiH vrlo lako ćemo doći do zaključka da svrha političkog sistema nije ona koju proklamuju čuvari sistema, ostvarivanje javnog interesa, vladavina prava, ekonomski razvoj, osiguranje ljudskih prava i zaštita života i zdravlja ljudi, već zadovoljavanje uskih partikularnih interesa onih koji su u poziciji moći. Za vrlo jednostavan zaključak ne trebamo previše istraživati i analizirati, svi dostupni podaci govore o enormnom nezadovoljstvu velike većine građana izazvanom lošim ekonomskim stanjem, sistematskim kršenjem ljudskih prava i sloboda, dok istovremeno neograničena moć vladajućih političkih elita im omogućava sticanje enormnog bogatstva.

Ili još direktnije rečeno svrha našeg političkog sistema je očuvanje vlasti i sticanje ličnog bogatstva vladajućih struktura, bez obzira na cijenu u ljudskim životima, narušenom zdravlju i siromaštvu ostatka populacije.

Kriza izazvana pandemijom je samo u potpunosti ogolila ovu od ranije poznatu istinu, odnosno učinila je toliko očiglednom da ju je nemoguće ignorisati. Da, nosiocima političke moći je bitnije da zadovolje svoj lični interes kroz recimo provođenje neke, u ovom trenutku potpuno nepotrebne javne nabavke i po cijeni višestruko skupljoj od stvarne, nego recimo da osiguraju prioritetne nabavke vakcina koje su od ključne važnosti za spašavanje života i zdravlja stanovništva.

Koliko god da nivo bahatosti koji svakodnevno eksponiraju nosioci političke moći izazivao salve bijesa po društvenim mrežama ili očajanja u slučajevima stradanja bliskih osoba, tu nema ništa nelogično ni čudno – sistem ostvaruje upravo svrhu svog postojanja, matematički precizno i nepogrešivo. Stoga se može zapravo parafrazirajući Leibniza tvrditi da je ovakav sistem koji imamo, najbolji mogući, sa naglaskom na mogući, svakako da ima puno boljih ali je pitanje jesu li ovdje i sada mogući.

U recentnim haotičnim zbivanjima, u jeku ko zna kojeg po redu talasa pandemije i indiferentnosti vlasti da se bavi zaštitom zdravlja i života građana, izjava koja je privukla pažnju svojom iskrenošću, u moru besmislenih i bahatih, bila je ona zastupnice u Parlamentu F BiH Elzine Pirić, koja se zahvalila građanima što trpe ovakvu vlast i što je nisu, i izvršnu i zakonodavnu vlast rastjerali na grub način. Da li je zastupnica kada je to govorila mislila na Džona Loka i njegovu tezu o pristanku onih nad kojim se vlada ili je samo iskreno izrazila sramotu zbog svega što vlast (ne)čini ili je pak ismijavala građane, nemamo načina da saznamo. Ipak, pomenuta teza starog dobrog Loka i danas je podjednako važna. Upravo ta teza zapravo nam kaže da smo mi na ovakav sistem pristali. Vlastitim činjenjem ili nečinjenjem, manje je važno.

I zaista ne postoji nijedan razlog da uspostavljeni sistem lične vlasti i privilegija koji su uspostavili vlastodršci u protekle tri decenije ne bude još brutalniji. Nema apsolutno nikakvog razloga da vlast ne bude još bahatija, da otima i više i češće i brže i brutalnije, i da se još bahatije ismejava u lice građanima, i da još više građana zbog toga izgubi živote i zdravlje, članove familije ili poslove. Naprosto jer su tako u mogućnosti. Ili kako bi bez sumnje glasio soundtrack ovakvog sistema, a ujedno i najomiljenija pjesma sveprisutnog i svemogućeg i ujedno najdugovječnijeg lidera na ovim prostorima nakon Đukanovića, „ne može im niko ništa“. I zaista nemaju razloga uprkos pandemiji da zajedno s njim ne zapjevaju uglas s njim i njegovi sijamski blizanci lideri drugih etničkih grupa. Jer upravo je sve onako kako je najbolje moguće i za njih i za ostatak populacije.

Istorija nas je pokušavala naučiti da se privilegija i moći niko i nikad nije odrekao dobrovoljno, a da politička odgovornost nije nastala prosvjetljenjem, već su nosioci političke moći na nju bili vrlo često prinuđeni. Ili drugim riječima osim legitimnih i ozbiljnih zahtjeva za političkom odgovornošću oni kojih su ih ispostavljali imali su i vrlo ozbiljne namjere da je po svaku cijenu uspostave.