Fenomen zarobljene države već duži vremenski period neizbježan je dio analitičkog mejnstrima koji se ozbiljno bavi ovim prostorima i rutinski se koristi za karakterizaciju stanja u zemljama zapadnog Balkana. Nimalo slučajno, jer ovaj koncept ima značajnu eksplanatornu moć da ponudi objašnjenja međusobne uslovljenosti zapaljive smjese različitih izazova u ovim zemljama – koji pored ostalog uključuju i drastičan deficit demokratije, sistemska kršenja ljudskih prava, predatorski kapitalizam ali i snažnu etno-nacionalnu i konzervativnu hegemoniju produženog trajanja.
Određenje ovog fenomena prolazio je evoluciju tokom vremena, da bi u savremenoj inkarnaciji oko elemenata koji definišu zarobljavanje države bio uspostavljen bazični konsenzus da je riječ o sistemskom tipu korupcije u kojem su institucije i javne politike podređene uskim partikularnim interesima dominantnih klika, na uštrb najširih javnih interesa. Princip je vrlo jednostavan – zakonodavna vlast donosi zakone koji su u interesu vladajućih partija, izvršna ih provodi za račun opet istih, dok ih instrumentalizovana pravosudna vlast štiti od progona i po potrebi progoni koga njima treba.
Transparency International BiH je tokom prethodnog perioda proveo brojna istraživanja i analize argumentujući i mapirajući ključne mehanizme i generatore zarobljavanja države. Nedvosmisleno je jasno i precizno dokumentovano i utvrđeno da su političke partije odnosno uske grupe na njihovom čelu te koje su generatori zarobljavanja države, efikasno koristeći klijentelizam kao osnovni mehanizam za uzurpaciju i zarobljavanje institucija, gotovo potpuno dokidajući bazičnu podjelu vlasti.
Međutim, čini se da je za cjelovito razumijevanje svih aspekata potrebno proširiti vizuru i uzeti u obzir širu sliku uvažavajući društveni kontekst odnosno činjenicu da se dinamika zarobljavanja države ne dešava u vakumu. Upravo stoga ima dosta razloga za proširivanje analitičkog okvira u pravcu koji bi se mogao odrediti kao zarobljavanje društva.
Nedavno okončan istraživački projekt konzorcijuma istraživačkih institucija koji je rezultirao publikacijom „Zarobljena društva jugoistočne Evrope: Mreže povjerenja i kontrole“ urednika: Erika Gordija, Predrega Cvjetičanina i Alene Ledeneve upravo ide u tom pravcu nudeći proširene okvire za razumijevanje koncepta zarobljavanja društva.
U tom smislu autori nadograđujući koncept zarobljavanja države, proširuju sadržinsko određenje zarobljavanja na cjelokupno društvo. Pa tako kod fenomena zarobljavanja društva, zarobljenim postaju ne samo državne već i društvene institucije – religijske zajednice, sindikati, udruženja, poslovni subjekti, univerziteti i u konačnici i sami građani pojedinci.
I dok je kod zarobljavanja države cilj kontrolom nad zakonodavnom vlasti osigurati zakone u partikularnom interesu, kontrolom nad izvršnom vlasti podrediti kreiranje i provođenje politika uskim interesima a instrumentalizacijom pravosuđa osigurati vlastitu nekažnjivost, kod zarobljavanja društva cilj je osigurati i popularnu podršku odnosno proizvodnju legitimiteta i najširu kontrolu društvenih institucija i procesa. Kako je to još davno shvatio Napoleon, „na bajonetima možeš sve, osim na njima sjediti.“
Pa ima li boguugodnije manufakture legitimiteta u hiper-religioznim društvima od religijskih zajednica koje legitimitet osiguravaju u direktnoj vezi s Najvišom instancom, ili ima li blagotvornijeg načina za obespravljivanje i podređivanje radnika od sindikata koji je u službi vlasti. Princip je jednostavan snishodljivost i poslušnost vodstva se izdašno nagrađuje budžetskim fondovima i pristupu društvenom uticaju, u suprotnom brutalna diskvalifikacija i odstranjivanje sa javne scene.
Ono čemu se još uvijek ne posvećuje nedovoljna analitička pažnja jeste ideološko pogonsko gorivo zarobljavanja društva kojim se pokreće ideološki aparat države (Altiserovski shvaćen -koji čine obrazovanje, religija, sredstva masovne komunikacije i kultura u cjelini).
Brutalna ideološka hegemonija etno-nacionalnog konzervativizma nameće etno-kolektivističku dogmu, ne ostavljajući prostor za drugačije vrste interpretacija, bilo temeljene na klasnim, bilo na drugim tipovima identiteta, a još manje prostora za građanski aktivizam i za građanina kao djelatnog subjekta političkih procesa. Cilj je da se prokaže pluralizam kao neprijateljsko djelovanje, a svaka vrsta kritike koja bi eventualno mogla voditi artikulisanju suvisle alternative delegitimiše i u korijenu sasječe. Takva hegemonija proizvodi se udarničkim radom ideološkog aparata države, nimalo opterećenog činjenicama, elementarnom kulturom dijaloga ili bilo kakvim skrupulama.
Ključni sadržaj takve širokopojasne indoktrinacije jeste propaganda i manipulacija – dok je političko djelovanje kompradorskih političkih elita svedeno na izvršavanje naloga međunarodnog krupnog kapitala, istovremeno se ciljanim propagandnim djelovanjem podanicima prikazuje paralelna stvarnost u kojoj odlučni i neumorni vladajući pregaoci rade neprekidno odričući se svega za „našu stvar“, etno-nacionalnu jel'te. Medijski izvođači propagandnih radova uz sasluženje prepaid analitičara su u stalnoj pripravnosti da izvrše asanaciju javnog prostora.
U konstelaciji zarobljenog društva bavljene privatnim biznisom nemoguće je bez blagonaklonog odnosa vlasti, naprosto zato što slobodno tržište ne postoji. Država je najveći kupac roba i usluga, a da biste imali pristupa tenderima neophodno je dobiti podršku ne na slobodnom nego na tržištu naklonosti vladajuće strukture. Naravno, zato se plaća cijena, bilo kroz odgovarajuću proviziju, bilo kroz mobilizaciju birača. Neigranje po pravilima za sobom povlači suočavanja sa različitim vrstama reketiranja – inspekcijskim i inih drugi službi koje stvaraju pakleno poslovno okruženje za neposlušne.
Neizostavan faktor u zarobljavanju društva jeste svakako i organizovani kriminal i njegova simbiotička veza sa državom, posebno sa sigurnosnim i obavještajnim aparatom. Međusobni odnosi temelje se na jasnim pravilima – organizovani kriminal biva slobodan da se bavi svojom primarnom djelatnošću uz blagoslov vlasti i garantovanu nekažnjivost, a sa druge strane dužan je biti na raspolaganju za obavljanje širokog spektra poslova i zadataka za vladajuću kamarilu u rasponu od prijateljskog uvjerevanja, preko zastrašivanje pa sve do fizičkih obračuna i likvidacija neistomišljenika posebno onih koji se drznu da diraju u osinje gnijezdo interesa vladajućih.
Zarobljavanje društva usmjereno je na preveniranje svake eventualne mobilizacije građana na kritici postojećeg stanja i otklanjanje svake mogućnosti da se s tim u vezi preduzima djelatan društveni i aktivistički angažman. Cilj je stoga da svi stubovi zarobljene države i društva djeluju skladno i sinergijski u interesu shvatili ste već koga. Ukoliko blagoizvolite preduzeti nešto što se može prepoznati kao štetno za interese „ekipe“ biće vam ljubazno skrenuta pažnja, ako nastavite ide medijski i javni topli zec iliti katran i perje, pa ako ste baš uporni – zastrašivanje i na kraju fizički obračun. Naravno u zavisnosti čim se bavite ovo može biti garnirano otkazom na poslu vama ili familiji, inspekcijskim i inim kafkijanskim procedurama.
Dakle, u konačnici posljedica zarobljenosti društva je i da se socijalizacija pojedinca temelji na potpuno izopačenim društvenim vrijednostima i normama učvršćujući tako podaničku političku kulturu. Ovakva vrsta beskrupulozne gotovo totalne kontrole nad društvom pred pojedinca postavlja vrlo jednostavan izbor – ili proaktivna odnosno anticipativna poslušnost po riječima Timoti Snajdera (Anticipatory obedience) ili ektremni nivo rizika od potpunog izopštavanja iz društva – građanske smrti, na način da se ne može osigurati egzistencija- posao, školovanje, dobiti zdravstvene usluge a u najgorem slučaju napadi na fizički integritet.
Odgovor na pitanje kako izaći iz ovakvog stanja nije nimalo jednostavan. Promjene koje bi vodile ka izlaženju iz ovako kompleksne distorzije društvenih odnosa ka konsolidaciji demokratije u kontekstu balkanskih zemalja duboke evropske periferije imaju vrlo neizvjesnu perspektivu. Ukupan društveni kontekst ovih zemalja koji oblikuje masovna depopulacija, brutalni divljački kapitalizam i kako je već naglašeno potpuno razorene i ispražnjene od sadržaja društvene i državne institucije i nije najplodnije tlo za progresivne društvene promjene.
Kao dodatnu, ali izrazito bitnu, otežavajuću okolnost treba uzeti u obzir i dramatične promjene na međunarodnom planu u smislu urušavanja poretka temeljenog na pravu i pravilima, koga po svemu zamjenjuje ono što se karakteriše kao hiperimperijalizam, u kojem se od zemalja periferije očekuje vazalni odnos – ustupanje resursa, dok pitanja demokratske konsolidacije ne zavrjeđuje nikakvu pažnju.
