Netom objavljeni izvještaj Evropske komisije za BiH za 2024, potpuno očekivano, nije donio ništa novo. Kada razgrnemo birokratsko-tehničke izraze i fraze, iza ograničenih napredaka, do početnih i ranih faza, kao i varijacija takvih gradacija, krije se zapravo jedno veliko – NIŠTA!

Pa dobro, tisuću mu klastera i pregovaračkih pozicija, zavapiće revnosni pratilac kafkijanskog procesa pridruživanja ili, ne dao bog, vatreni pristaša Trojke, pa zar nije i sama Ursula herself prije samo nekoliko mjeseci ustvrdila da je BiH ostvarila nevjerovatan napredak, veći nego u posljednjih deset godina. Da, dvojbe nema da jeste, ali radi se o onoj dobroj staroj da je napredak zapravo u oku posmatrača.

Ali dobro, hajde da ne bude da paušalno tvrdimo da napretka nema, da pogledamo izvještaj, šta nam teško.

Uh, već na nivou usporedbe sa drugima nije dobro. BiH je dakle ostvarila najmanji nivo napredovanja ili pripremljenosti na putu integrisanja od svih zemalja koje teže članstvu u EU, uključujući i one koje nisu kandidati – Kosovo i Gruziju.

Odmah na početku konstatuje se da su na provođenje izbora negativan uticaj imali diskriminatorni elementi u Ustavu i nedostatak integriteta izbornog procesa. O Šmitovim intervencijama u Izborni zakon ni mukajet! Za pravosuđe se konstatuje ne samo odsustvo napretka nego pogoršanje stanja koje zahtjeva hitnu akciju. Za korupciju ništa bolje, pa se kaže da čak i kad se procesuira to se radi selektivno i netransparentno – pametnom dosta, čak i ako ne čita između redova.

Sve u svemu, u 20 poglavlja je konstatovano odsustvo napretka, u 9 ograničeni napredak, a određeni napredak tek u 3 i u 1 dobar napredak. Uz to sve da podsjetimo da je BiH jedina zemlja iz regiona Zapadnog Balkana koja nije uspjela usaglasiti i poslati Evropskoj komisiji Reformsku agendu Plana rasta, i tako sebe, bar za sada, lišila svog djela kolača od ukupno 2 milijarde grant sredstava, plus 4 kreditne linije.

Helem nejse (da, ime poznatog bosanskohercegovačkog benda, ali u ovom slučaju i sastavni i rastavni (s)veznik), postalo je već dosadno uvijek iznova istu priču vrtiti i čitati i komentarisati.

Ali ipak, čini se da ni mi, ali ni briselske tehnokrate i birokrate i eventualno ako se neko još bavi po prijestolnicama članica EU pitanjem EU integracija, nikako da naučimo jednu važnu lekciju: reforme nisu samo tehnički već par excellence politički procesi.

Što zapravo znači da možete usvojiti ne znam kakve zakone, ako nemate stvarnu namjeru ih provoditi neće vam to vrijediti ni p.šlj.v. boba. Pogledajte samo recimo, kako dobro primjeti neki dan Njegova Ekselencija ambasador SAD, najveću aždaju s kojom se BiH suočava – korupciju.

Dakle, kada pogledate zakonski okvir, ne postoji teoretska šansa da se korupcija desi ili ako se desi da ostane neotkrivena. U javnom sektoru su zakonskim okvirom uvedene interne kontrole, procjene rizika, planovi integriteta, pa interne revizije, pa eksterne revizije, etički kodeksi, zaštita zviždača i ko zna šta sve ne. I šta imamo kao rezultat – BiH je poslije Rusije i Ukrajine najkorumpiranija zemlja Evrope.

Pa o čemu se onda radi? Ustvari je vrlo prosto, da biste uopšte došli u fazu da se reformama bavite na tehničkom nivou, pišete zakone, transponujete zakonodavstvo, strateški planirate i uticaje propisa procjenjujete, te ostale redom i trice i kučine, potrebno je osigurati ovaj politički aspekt reformi, odnosno uspostaviti minimum političke odgovornosti.

Opet se s pravom pitalac vrli javiti može, pa podvrisnuti: Aman čovječe kakva politička odgovornost pa kod nas se ne utvrđuje ni krivična, ni disciplinska, ko još za političku mari?!

Nema se tu šta dodati osim složiti s takvom tvrdnjom. Ali, bez političke odgovornosti se ipak nećemo daleko pomaći, i upravo bez nje se neće početi ni utvrđivati ni krivična, ni ona disciplinska. Ono što stvari još više čini komplikovanim jeste činjenica da se politička odgovornost neće pojaviti sama od sebe, ničim izazvana.

Empirijski je dokazano da se ista javlja tek onda i kada i ako postoji artikulisana potražnja za njom. I to potražnja toliko snažna da se ne može ignorisati. A do tada, čitajte izvještaje!