Ovogodišnja Nobelova nagrada za ekonomiju (dakako ne za metafiziku, a poslije ćemo vidjeti zašto autor ponovo perfidno koristi jeftin clickbait trik) dodjeljena je Daron Acemoglu i Simon Johnson, sa Massachusetts Institute of Technology i James Robinson sa University Chicago. Nagradu su dobili za istraživanja o tome kako i zašto institucije oblikuju države odnosno prosperitet istih i presudno utiču na to da li će i kako zemlje i nacije se uspješno razvijati ili propadati.

Sveobuhvatna i dubinska istraživanja ovih eminentnih naučnika, enormne količine podataka i teorijsko utemeljenje zasnovano upravo na njima, koje uključuje vremenski raspon od vremena kolonijalnih osvajanja do danas omogućilo im je da ponude objašnjenje koje se temelji upravo na ključnoj važnosti institucija za razvoj država. Identifikuju dva tipa institucija ekstraktivne i inkluzivne.

Upravo inkluzivne institucije, koje omogućuju participaciju i razvoj demokratije ključne su za uspjeh i razvoj država, dok ekstraktivne zapravo cementiraju autoritarne režime i omogućavaju uskom krugu elita enormno bogaćenje, dok najširi sloj stanovništva drže obespravljene i u bijedi. Čak i na nivou elementarne logike ovakva teza ima smisla, odnosno da zemlje koje su kroz svoj razvoj razvijale inkluzivne institucije koje su štitile imovinska prava i omogućavale pravedniju raspodjelu resursa su neumitno bile na putu dugoročnog prosperiteta, dok one zemlje i njihovi resursi koje su bile pod kontrolom uskog kruga elita su omogućavale kratkoročno korist za šačicu na vrhu i njihov enormno povlašten status, dok su najveći dio populacije držale u podređenom položaju.

Naravno, puno faktora i varijabli je uticalo na svaki pojedinačni slučaj razvoja svake zemlje, u beskrajno složenoj interakciji i uslovljenosti različitih procesa i faktora, ali ovakva generalna hipoteza kako rekosmo ima puno smisla. Naravno svaki pojedinačni slučaj je slučaj za sebe, u tim spletovima istorijskih okolnosti ulogu su igrale i geografija i priroda i kulturni faktori, nerijetko i slučajnosti i ko zna šta sve ne.

Otuda onda i onaj clickbait naslov, jer pitanje zašto i kako se neke države i narodi uspješno razvijaju, dok drugi propadaju, je pitanje koje nadilazi ekonomsku nauku, zalazi duboko u političke nauke, pa i u filozofiju, a dugogodišnje akademske rasprave na ove teme čine ga i metafizičkim pitanjem upravo zbog njegove složenosti.

Naravno, kao i uvijek i u svemu, i rad laureata ovogodišnje Nobelove nagrade izazvao je dosta, više ili manje suvislih i opravdanih kritika. Od toga da njihov rad i nije nužno pretjerano originalan, pa do toga da ide linijom pojednostavljivanja, ekstremno kompleksne materije koja kako smo rekli daleko nadilazi i prevazilazi domen ekonomske nauke. Dakako, nećemo ovdje ulaziti u sitna crevca i opravdanost takvih kritika, već pozvati vaskoliko čitateljstvo da se upusti u čitalačku avanturu njihovih najprominentnijih djela i stekne vlastiti sud. Tu se svakako svrstavaju “Why Nations Fail,” pa potom  “The Narrow Corridor: States, Societies, and the Fate of Liberty” autora Dr. Acemoglu i Dr. Robinson, zatim “Power and Progress,” koje potpisuju Dr. Acemoglu and Dr. Johnson, ali i brojnih drugih.

Ovo je svakako prilika da promislimo i o sebi i svom trenutnom položaju i razvojnim perspektivama. Nesumnjivo da mi spadamo u red zemalja koje još uvijek imaju ekstraktivni tip institucija, odnosno institucija koje rade isključivo u svrhu i za interes uske šačice autoritararne pseudoelite na vlasti.

Proces pridruživanja EU koji sve više podsjeća na čekanje Godoa, a Godo znamo to iz literature ima tendenciju da se rijetko ili nikako pojavi, ne znači da možemo ostati pasivni subjekti u tom procesu. Koliko god EU bila dobronamjerna, ona i njene zemlje članice imaju svoje legitimne interese. Ko ima dileme oko toga nek pogleda sve aktuelniju priču o litijumu i drugim kritičnim sirovinama.

Isto tako nijedan spoljni akter ne može reformisati društvo spoljnom intervencijom ukoliko nema jasne i artikulisane tražnje za tim iznutra. Barem smo mi to u BiH naučili na svojoj koži, ponovo ko ima dilema nek samo pogleda mahnitog i raspamećenog čovjeka koji se predstavlja kao Visoki predstavnik, šta radi u napaćenoj nam domovini.

Prvo i osnovno pitanje koje je pred nama, iz domena briselskim EU novogovorom rečeno fundamentals oblasti, je pitanje opet već odavno prepoznato još od Rusoa, a to je pitanje temeljnog društvenog ugovora između onih koji vladaju i onih kojim se vlada. Ako oni nad kojim se vlada daju pristanak da se nad njima vlada, onda elementarne stvari moraju biti poštovane čak i od onih koji vladaju – podjela vlasti, jednakost pred zakonom, dakle moć čak i onih na vlasti mora biti ograničena zakonom. E pa baš zato nam trebaju ove inkluzivne institucije. Bez toga jednostavno nećemo moći dalje kao društvo.

Ali to ćemo morati ipak riješiti sami sa sobom i između sebe i sa ili protivu ovih vladajućih kabadahija. Prije ili kasnije.

Zato čitajte Acemoglu, Johnson, i Robinson, valjaće nam svima.