Prije nekoliko godina na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, Marc Benioff jedan od najvažnijih poslovnih inovatora današnjice, ustvrdio je da bi svaka zemlja koja o svom razvoju promišlja ozbiljno trebala imati ministarstvo budućnosti. Da nije puno pretjerao potvrđuju prakse i policy alati koje primjenjuju najrazvijenije zemlje današnjice, od modela strateških predviđanja, razvijanja različitih scenarija, anticipacije različitih razvojnih modela, ex-ante analiza, a sve kako bi mogli kreirati dugoročne razvojne strategije.

Naravno ovo vjerovatno nikome i ne zvuči kao izmišljanje tople vode, jer nikada u istoriji se nisu većom brzinom dešavala naučno-tehnološka otkrića i njihovo širenje, što sasvim jasno ima enormne i neposredne uticaje na savremene društvene zajednice.

Za to vrijeme, na našim prostorima, proteklih decenija dosta se govorilo i pokušavalo raditi na suočavanju s prošlošću. Nesumnjivo je to jako važno imajući u vidu recentnu tragičnu istoriju ovih prostora. Koliko se u tome uspjelo, tema je za sebe, ali ovdje je fokus na disproporciji u odnosu na to koliko je pažnje posvećivano ili se još uvijek posvećuje suočavanju s budućnošću. Kao da se budućnost zaboravila. Jako dobru ilustraciju toga je neko sažeo primjetivši da je na Balkanu prošlost neizvjesnija od budućnosti. Iz tog zapravo proizilazi da je prošlost paradoksalno vrlo promjenjiva kategorija i da se mijenja i prilagođava potrebama vladajućih elita.

Da je prošlost ovdje živa i prisutna čak i u dnevnopolitičkom diskursu, vrlo lako se uvjeriti prosječnom konzumentu medija. I to čak i ona davna, a ova bliska prošlost je zapravo sadašnjost, nju živimo, kao u sjajnom Tanovićevom filmu „Ničija zemlja“ – kada diskutuju ko je počeo rat. Jedan od skorašnjih primjera, da ni daleka prošlost zapravo nije dovoljno daleko da ne može biti zloupotrebljena, pa ako hoćete i uneređena je i spor oko toga da li je Tvrtko srpski ili bosanski kralj, što je bilo praćeno takmičenjem ko će izgraditi vjerniji i autentičniji spomenik istom (s građevinskom dozvolom ili bez nevažno), Sarajevo ili Banja Luka.

Dakako, da je bespredmetno objašnjavati svakom ko je pročitao bilo kakvo ozbiljno štivo iz istorije da je potpuno besmisleno govoriti o nacijama i državama u sadašnjem smislu tih termina i projicirati ih u srednji vijek. Ali to nije naravno spriječilo višemjesečnu debatu istaknutih etno-političkih preduzetnika, koji obavljaju važne javne funkcije, na tu temu. Može li iko zamisliti recimo raspravu između nosilaca političkih funkcija u evropskim zemljama na takve teme. Ni ja.

Ili drugi primjer, dovoljno je pogledati bilo koji etno-nacionalno osviješten medij i uvjeriti se da u vijestima gotovo svaki dan, najvažnije mjesto zauzimaju vijesti iz prošlosti, odnosno obilježavanje bitaka, stradanja, zločina i tako dalje… uz sasluženje dakako najviših nosilaca političke vlasti, i tako do iznemoglosti.

A tek obrazovanje i udžbenici istorije, kakvu tragičnu i nepopravljivu štetu prave onim najosjetljivijim – djeci, o čemu je sjajnu knjigu nedavno objavila Dubravka Stojanović – „Prošlost dolazi.“

Dakle, hvala na pitanju, ovdje je prošlost nikad življa, i ne samo to, ovdje je prošlost ideologija, dominantni narativ, izvor legitimiteta vladajućih oligarhija, dakako bolja prošlost, i slavna i herojska i uzvišena, a sadašnjost je takva je kakva je, zato što su nam oni drugi radili o glavi, i samo uvijek iznova vraćajući se u prošlost možemo i trebamo im se suprotstaviti. Ni vremenski najudaljenije bitke nisu dovoljno daleko da ih ne bismo mogli uvijek iznova ponovo voditi s još većim žarom.

Za takvu ideologiju i izvorište legitimiteta demokratija nije najsrećnije rješenje ili je u najbolju ruku nužno zlo. Zato što je demokratija kao uređenje okrenuta budućnosti sa dubokim temeljima u liberalizmu, individualnim pravima i slobodama, a nama ovdje treba izmaštana tradicija i kolektivna imaginacija nekog prošlog zlatnog doba, koje istina nikad nije postojalo ali to nas ne sprječava da o njemu neprekidno „mantramo“.

Ovakva odnos prema stvarnosti, dakako ima i svoju ekstremno visoku cijenu za društvo odnosno najveći broj građana i enormne benefite za poglavice i vračeve etno-nacionalnih grupa.

Još su stari Grci došli do spoznaje sumirane u sintagmu panta rei, odnosno da je uvijek i svuda jedina izvjesnost – promjena, na koju se može računati bez trunke neizvjesnosti.

S tim u vezi je još jedna stvar vrlo bitna, ako se ne bavite promjenama odnosno izgubite iz vida neminovnost promjene, to nikako ne znači da se promjena neće baviti vama, odnosno da će vas zaobići njeni efekti. Ali ono što će se u tom slučaju s velikom dozom izvjesnosti desiti je da će te biti puki objekt promjena, koje se nekad javljaju u obliku vrtloga ili bujice, a nekad postepeno gotovo neprimjetno dok njihovi efekti ne postanu suviše očigledni da bi ih ignorisali.

Za ilustraciju je dovoljno pogledati recimo odnos koji imamo prema klimatskim promjenama ili životnoj sredini, možda je preambiciozno govoriti o digitalizaciji ili vještačkoj inteligenciji.

Upravo je bosanskohercegovačko društvo jako dobar primjer šta se desi kada glavu držite u pijesku. U potpunosti zarobljeno u prošlosti, bez društvene svijesti da se u proteklih trideset godina naše involucije, svijet ali i naše okruženje dramatično promijenili, bosanskohercegovačko društvo je postalo živi okamenjeni spomenik društvene zatucanosti i sveopšte zaostalosti.

E sad, znamo barem mi na ovim prostorima svu istinitost one doskočice da stvari nisu nikad toliko loše da ne mogu biti gore. Nažalost, kada pogledamo trendove, kako se na primjer odnosimo prema prirodnim resursima i zaštiti životne sredine ili brzinu kojom se odvija proces depopulacije ovih prostora, onda ova doskočica ima još zlokobniji prizvuk.

Ali kako pjesnik onomad reče “ako smo pali, bili smo skloni padu“ u bolju prošlost ili budućnost, naravno uvijek je do nas.