U poljskoj političkoj teoriji postoji hipoteza da su vijekovi bez nacionalne države i istorija pod stranom vlašću doveli Poljake u stanje nepovjerenja prema velikim civilizacijskim, kulturološkim, ekonomskim, vojnim ili političkim blokovima. Poljaci su zbog svoje geopolitike – ljudi žive u jednoj velikoj nepreglednoj livadi bez ikakve prirodne zaštite – često tražili zaštitu jedne velike sile od druge.

Ta zaštita opet nikada nije bila besplatna, što je razvilo istorijski ali i politički refleks nepovjerenja prema obećanjima sigurnosti velikih „igrača“, bilo da se radi o Sovjetskom Savezu, Evropi, Rusiji ili Americi.

Taj fenomen su naučnici nazvali „posttraumatski suverenitet“  i njime označavaju duboke političke i društvene tenzije ali i osjećaj kolektivne anksioznosti koju nosi teret samostalnosti, samoopredjeljenja, nezavisnosti i svega što državotvornost nameće.

Na današnjoj političkoj sceni u Poljskoj se ta anksioznost ogleda u potrebi, ili kako smo već naveli, političkom refleksu da se Poljaci – kao samostalan narod – moraju prikloniti jednom od dva aktuelna bloka kako bi se zaštitili od agresivnih tendencija drugog bloka.

Jednu krajnost te debate predstavlja i zagovara Jaroslav Kačinski, osnivač i predsjednik stranke Pravo i Pravda i bivši premijer, koji zagovara stav da poljacima podjednaku opasnost predstavlja priklanjanje istoku odnosno Rusiji, kao i zapadu odnosno Evropi i da bi ova država trebalo da se distancira od oba bloka.

Štaviše, pristalice ove struje smatraju kako EU predstavlja ništa drugo do agenta njemačke nacionalne i spoljne politike što je čini najvećom prijetnjom po poljski nacionalni interes i sigurnost, ili svakako većom nego što je to Moskva.

Sa druge strane je ideja iza koje stoji Donald Tusk, nekadašnji i trenutni premijer i bivši predsjednik Evropskog sajveta, koji smatra da je Njemačka kao prijetnja stvar prošlosti dok je ukrajinska kriza pokazala da se ponovo naziru obrisi ruske čizme koja korača sa istoka. Stoga se, po ovoj ideji, Poljaci moraju okrenuti zapadu, Evropi posebice, kako bi našli utočište i ublažili rizike od strahova kojim ih je istorija nadahnula.

Prostim riječima, Poljaci se danas raspravljaju koji nasilnik im je nanio više povreda da bi, na osnovu toga, otrčali onom drugom da ih štiti, prihvatajući ulogu žrtve u pokušaju da iz traumatičnog iskustva izvuku najbolju korist tj izbjegnu još veće batine.

Ponašaju se posttraumatično u pokušaju da budu samostalni.

Pomalo brutalna, možda i pretjerana ali svakako interesantna alegorija koja nastoji da opiše istoriju, trenutno stanje i sudbinu jednog društva. Alegorija nad kojom posmatrač sa strane ne može da ima ništa drugo osim sažaljenja i empatije.

Osim ako niste posmatrač iz Bosne i Hercegovine, u kom slučaju bi trebalo da vas prođu žmarci usljed zastrašujuće sličnosti koja pogađa ovo, ništa manje istraumatizirano i tenzijama istrzano društvo.

Pokušajte makar na tren, čak i ako se ne slažete sa ovom alegorijom, barem pokušajte taj način gledanja preslikati na BH stvarnost; ugledaćete neke, u najmanju ruku, avetinjske pojave koje zaista izgledaju i djeluju traumatično, možda eto čak i, posstraumatično.

Za početak, osim dvije ovdje imamo tri strane debate, od kojih svaka predstavlja manje više konsolidovani etno-nacionalističi blok, svaki sa svojom verzijom istorije, kulturnog naslijeđa, religijom, praznicima i snom o suverenitetu – svim onim stvarima koje karakterišu jednu nacionalnu cjelinu. Avet broj jedan.

Dalje, svaki od ta tri bloka ili barem izabrani lideri koji artikulišu strahove i težnje naroda koji im pripadaju, ima svoju viziju kome i na koji način bi trebalo da se prikloni kako bi se sačuvao od trauma koje su pretrpljene ranije. Srpski blok spas vidi u Beogradu i smatra da je upravo tamo jedino smisleno tražiti utočište od jada koji ga je zadesio zadnjih decenija, iako druga dva bloka upravo u Beogradu vide najveću prijetnju po vitalni nacionalni interes ili čak opstanak, poučeni traumatičnim iskustvima upravo zadnjih nekoliko decenija. Avet dva.

Hrvatski blok je, slično ovom prvom, zagledan u Zagreb gdje vidi utjehu, putokaz i izlaz iz tamnice u koju je ubačen – bila ona Federalna ili državna –  više ni sami oni ne znaju šta im teže pada. I dok oni u Zagrebu vide spas, na srpski blok iz pravca Zagreba pada najtamnija sjena zla koja je zadesila taj narod. Bošnjaci su u pogledu Zagreba, u najmanju ruku, nepovjerljivi. Avet tri.

U konačnici, bošnjački blok, podjednako zazirući i od Beograda i od Zagreba, rasterećenje za svoj istraumirani duh i traume pokušava naći u međunarodnim akterima kao što su OHR, kancelarija EU, ambasada SAD ili neki treći deus ex machina arhetip. Ovaj blok zaštitu svojih suverenih težnji vidi u intervencionizmu koji dolazi iz pravca Brisela, Vašingtona, Berlina ili neke druge metropole.

Odakle opet srpski a donekle i hrvatski blok doživljavaju najteže strahove i čije ih lekcije dalje bole, proizvodeći traumatične reakcije. Avet četiri.

U ovu plejadu avetinja trebalo bi ubrojati i konačnu: da ni jedan od tri bloka ili političke frakcije koje definišu procese u Bosni i Hercegovini ne vidi u njoj samoj – njenim institucijama, zakonima, službama ili organima – kapacitet da zaštiti ne samo specifični nacionalni interes svakog od tri nacionalna bloka nego ni opšti opis suvereniteta koji bi trebalo da krasi svaku državu.

Fokusna tačka suverenosti za svakog od bitnih aktera političke i društvene debate u Bosni i Hercegovini leži – van Bosne i Hercegovine.

Zadnja Avet.

Tužna je to slika društva u kom se svi vode svojim strahovima te, u potrebi da se zaštite svi pojedinačno bježe u različitim pravcima koji su, svaki za sebe, izvor strahova za sve ostale članove društva.

Nego, lako ćemo mi za svoje aveti – imali smo mi i gorih – ali šta ćemo sa istraumatizovanim Poljacima?