Teorija kaže, a u praksi je to itekako potvrđeno da uzroci loših javnih politika u principu mogu biti dvojaki, odnosno mogu ležati u nedostatku kapaciteta države odnosno njenih institucija i/ili u interesima onih koji imaju moć, da one budu baš takve, dakle loše, po javni interes, a vrlo korisne po uske partikularne interese upravo tih najmoćnijih.

Nedostatak kapaciteta države se dalje može razmatrati kao nedostatak individualnih kapaciteta pojedinačnih državnih službenika i/ili rukovodilaca da obavljaju poslove odgovarajućeg nivoa složenosti, zatim nedostatak institucionalnih, organizacionih kapaciteta, na nivou institucija, koji se može manifestovati u neodgovarajućoj organizaciji rada, manjku odgovarajućih tehničkih kapaciteta uključujući i savremene informaciono-komunikacione tehnologije, te na kraju nedostatak kapaciteta na nivou javnog sektora, u smislu neodgovarajućeg nivoa koordinacije, organizacije i podjele nadležnosti itd.

Ovaj drugi uzrok, preferiranje uskih partikularni interesa najmoćnijih, puno je teži za otkloniti i u principu jedini djelotvoran lijek protiv njega je demokratizacija, što je naravno uvijek i svuda puno teže učiniti nego reći.

Da problem loših javnih politika, koji naučili smo to na vlastitoj javnoj koži se nerijetko plaća i u ljudskim životima (vidjeti pod COVID nabavke, zagađenje zraka u BiH itd.), bude dodatno veći i složeniji za rješavanje, pomenuta dva uzroka loših politika dakle, nedostatak kapaciteta i preferiranje uskih interesa na uštrb opšteg ili zašto ne reći jednostavnije korupcija, na šta se svodi, se u praksi javljaju kao međusobno uslovljeni i isprepleteni.

Na primjer nedostatak individualnih kapaciteta javnih službenika, uslovljen je upravo klijentelizmom, odnosno zapošljavanjem javnih službenika po kriteriju partijske pripadnosti umjesto kriterija meritornosti.

U slučaju BiH su stvari u mnogome dovedene do apsurda, primjera ne manjka, tako na primjer javna administracija ili čak javni sektor u cjelini, opšti je to zaključak svih istraživanja koja su se bavila tim, je istovremeno glomazan i prekobrojan do karikaturalnosti, a istovremeno mu drastično manjka kapaciteta za poslove najvećeg nivo složenosti kao što su analitički poslovi na primjer. Naravno rezultat je to decenija negativne selekcije kadrova u javnom sektoru, koji je imao za prevashodni cilj da zapošljavanjem podobnih osigura vladajućim partijama o(p)stanak na vlasti.

Dobra je vijest da kao i gotovo u svemu ne treba ponovo izmišljati toplu vodu ili točak.

Jedna zanimljiva teorija za koju ima dosta naznaka iz prakse da je tačna kaže otprilike sljedeće, da je pogrešna pretpostavka koja je dugo vremena bila uvriježena da su za uspješno provođenje reformi potrebno osigurati da se nezadovoljstvo tzv. gubitnika reformskih procesa (jer svaka reforma ili promjena javne politike ima gubitnike i dobitnike, odnosno one koji zbog promijene u pristupu izgube stečene privilegije ili prava) amortizuje na odgovarajući način. Zapravo riječ je o tome da je potrebno obuzdati dobitnike parcijalno provedenih reformi (partial reform equlibrium), odnosno usku političku elitu koja ostvaruje enormne koristi od podređivanja javnog interesa opštem, dok se negativni efekti takvog stanja prevaljuju na sve građane.

Priča o dobrom upravljanju (good governance) je zapravo vrlo jednostavna i svodi se na to da pri kreiranju politika, okupite sve one na koje će takve politike imati uticaja i nađete rješenje koje će održavati najmanji zajednički sadržilac – javni interes. I naravno dakako da osigurate dosljednu provedbu takvog rješenja, od strane administracije koja je meritorna.

Ponovo puno lakše reći nego uraditi. Naravno imate i drugu opciju da ne radite tako, već da politike donosite iza zatvorenih vrata i provodite ih selektivno u partikularnom interesu najmoćnijih. Ali taj pristup sigurno neće biti održiv, odnosno surova stvarnost će se pobrinuti  za (ne)održivost takvog pristupa. E sad ako ste loše sreće možete završiti kao Milošević ili Čaušesku, a ako ste malo bolje sreće kao Gruevski u zagrljaju i pod zaštitom brata Orbana.

Nesumnjivo da procesi koji ukazuju na neodrživost ovakvog stanja u BiH su uveliko vidljivi. Zloupotreba javnog sektora kao oruđa za opstanak na vlasti sve manje će biti moguća. Dosadašnji način opstanka na vlasti koji se temeljio na distribuciji poslova u javnom sektoru u zamjenu za podršku na izborima (više od 90% poslova u javnom sektoru po istraživanjima TI BiH se raspoređuje se po klijentelističkim kriterijumima) teško da će biti održiv.

Posljednja anketa radne snage pokazuje nastavak dramatičnog trenda opadanja stope nezaposlenosti, u RS je čak stopa nezaposlenosti pala ispod 10%. Naravno nije riječ o povećanju zaposlenosti, već o epskom egzodusu ljudi u inostranstvo.

Naravno ovaj trend će biti ne samo nastavljen, već dodatno pojačan, tako da zapošljavanje u javnom sektoru više neće moći biti taktika za mobilizaciju glasača. Ali naravno drugi problemi će zahtijevati ponovo javne politike, u ovom slučaju npr. kako pronaći nedostajuću radnu snagu i kako integrisati radnike iz inostranstva u ionako ksenofobično bosanskohercegovčako društvo, ali tema je to za neku drugu priču.