Da je proces proširenja EU u dubokoj krizi, znali smo dakako i prije posljednjih dešavanja na Evropskom savjetu i samitu EU i zemalja Zapadnog Balkana. Tako da potpuni krah samita i sjednice Evropskog savjeta nije nikakvo iznenađenje.

Najveća žrtva te krize je nesumnjivo Sjeverna Makedonija, zemlja koja je od 2005. godine kandidat i pri tom odavno ispunila sve pred nju postavljane uslove koje nikad niko do sada u istoriji EU integracija nije ispunio da bi tek otpočeo pregovore. E pa Sjeverna Makedonija jeste i opet ništa i ako ni otvaranje pregovora samo po sebi ne znači ništa. Crna Gora recimo pregovara već deset godina.  

Na jesen ove godine navršiće se najduži period u istoriji EU otkako nijedna nova zemlja članica nije primljena. I to govori dosta samo za sebe. 

Još bitnije od formalnog statusa u procesu pridruživanja je svakako u kakvom se stanju nalaze zemlje Zapadnog Balkana po ispunjavanju temeljnih suštinskih kriterija za pridruživanje EU – demokratizaciji i vladavini prava. Nakon dvadeset dvije godine procesa pridruživanja, sve zemlje su u relevantnim istraživanjima prepoznate kao hibridni režimi, zaglavljene u beskonačnoj tranziciji, dakle na papiru demokratije, a u praksi sa dominanto izraženim simptomima autokratije i nefunkcionalnim demokratskim procesima i institucijama.

Isto tako, svih 6 zemalja je okarakterisano kao zarobljene države upravo od strane institucija EU, dakle države u kojim su uskim partikularnim interesima potpuno zarobljene ključne institucije i ključni procesi – politički, ekonomski, društveni bez razlike. U takvom stanju korupcija je pravilo, a vladavina prava i zaštita ljudskih prava udaljeni ideali čiji se obrisi tek naziru u deklarativnim i ispraznim porukama političkih elita.  

Niti ekonomsko stanje ne daje puno razloga za ohrabrenje, dovoljno je ilustrativna činjenica da svih 6 zemalja Z. Balkana sa skoro 18 mil. Stanovnika, ima GDP manji nego Slovačka sa nešto više od 5 mil.  

Sve ovo zapravo govori u prilog tezi da je kredibilitet procesa pridruživanja na ozbiljnom ispitu. Ako su rezultati za više od dvije decenije ovakvi, postavlja se pitanje imamo li svi zajedno vremena za još dvije decenije lutanja. Već smo svjedoci opadanja povjerenja građana Z. Balkana u proces pridruživanja, što posljedično stvara dodatne izazove. 

Trendovi depopulacije odnosno egzodusa iz zemalja Zapadnog Balkana su neumoljivi i dramatični, što mogućnost za pozitivne društvene promjene gotovo čini teoretskom. 

Otuda i ostrašćena debata da li je BiH trebala ili ne dobiti kandidatski status je potpuno bespredmetna. Činjenica da se zemlja od povlačenja međunarodne zajednice iz operativnog upravljanja zemljom nalazi u slobodnom padu po svim indikatorima vladavine prava, demokratizacije itd. dovoljno govori sama za sebe. Stanje se rapidno pogoršava i tu kandidatski status ne bi i neće promijeniti ništa.

Poseban dio priče odnosi se na to da BiH nije uradila gotovo ništa na ispunjavanju famoznih 14 uslova iz mišljenja, čak je u odnosu na prvi prioritet – unaprjeđenje integriteta izbora, stanje pogoršano, jer je različitim spletkama i manipulacijama dovedeno u pitanje održavanje izbora, zbog neosiguranja budžeta u zakonskim rokovima što je prinudilo Visokog predstavnika da interveniše. 

Samo postojanje Visokog predstavnika, kao takvog je poseban problem i nespojivo sa elementarnim uslovima za članstvo EU, ali to je već druga tema. 

Najgora posljedica ovakvog stanja bi dakako bila evroskepticizam, bez obzira na sve pogreške evropskih politika prema Zapadnom Balkanu.  

Dakle, po svemu sudeći transformacijska moć EU na potencijalne zemlje članice očigledno je iscrpila svoj potencijal, barem u postojećoj konstelaciji i pri postojećem modelu integrisanja.  

Prvo, očigledno je da postojeći model integrisanja sa beskrajno iscjepkanim fazama sa nejasno i paušalno određenim kriterijima za prelazak iz faze u fazu, stvara frustracije na svim stranama. 

Drugo, način odlučivanja u procesu proširenja gdje se zahtjeva konsenzus svih članica za prelazak iz faze u fazu, omogućava pojedinim članicama stavljanje veta i unošenje bilateralnih odnosa u pitanje integrisanja u EU zemalja Zapadnog Balkana. 

Treće, tematski izvještaj koji je objavio Europski revizorski sud ove godine konstatovao je da je djelovanje EU-a imalo je slab učinak na ostvarenje napretka u temeljnim reformama u području vladavine prava na Zapadnom Balkanu. U izvještaju stoji da su u regiji  provedene određene reforme tehničke i operativne naravi, no u kontekstu manjka političke volje i nedovoljnog angažmana potpora EU-a u pravilu je bila nedostatna za rješavanje postojanih problema u područjima kao što su neovisnost pravosuđa, koncentracija moći, politička uplitanja i korupcija, zaključili su revizori.

Pomoć EU-a temeljila se na dvama međusobno povezana smjerovima djelovanja: financijskoj pomoći (koja je za razdoblje 2014. – 2020. dosegnula iznos od približno 700 milijuna eura) i političkom dijalogu.  

Naposljetku, revizori su utvrdili da potpora EU-a civilnom društvu nije dovoljna da se zadovolje potrebe tog sektora i da se uglavnom temelji na kratkoročnim projektima. 

Davno je još Ajnštajn ustvrdio da raditi isto a očekivati drugačiji ishod je pouzdan znak ludosti. Dakle obrnutim redom kako su iznošeni problemi potrebno je promijeniti način na koji su do sada rješavani. 

Prvi prioritet svih prioriteta odnosi se na pojačani fokus na vladavinu prava odnosno na rješavanje pitanja zarobljenosti država Zapadnog Balkana. Robustan angažman EU u tom smislu bi se morao fokusirati na provođenje vettinga nosilaca pravosudnih funkcija, zatim direktnu podršku u procesuiranju korupcije tužilaštvima u regionu. Posebna specijalizovana misija za jačanje vladavine prava na Zapadnom Balkanu bi mogla biti od pomoći, u smislu tehničke i stručne podrške, praćenja napretka i jačanja kapaciteta.  

Otpočinjanje pregovora sa svim zemljama Zapadnog Balkana bi moglo biti zamajac za pokretanje reformi, uz fazno uključivanje zemalja u funkcionisanje EU, kako to predlažu brojni papiri koji cirkulišu ovih dana, počevši sa omogućavanjem četiri temeljne slobode za zemlje Zapadnog Balkana. 

Veća finansijska podrška, je takođe neminovna, uz omogućavanja pristupa strukturnim fondovima EU, obzirom da zemlje Zapadnog Balkana sve više zaostaju za EU u tom smislu. 

Snažnija podrška civilnom društvu je svakako ključna za dalju demokratizaciju društva. 

Naravno sve ovo je još uvijek puno lakše opaziti kao probleme ili predložiti da se riješi nego riješiti, ali ipak za sada nismo imali priliku vidjeti bolja rješenja ili prijedloge. Vraćanje fokusa na pridruživanje EU moralo bi se u tom smislu intenzivirati i u zemljama članicama i u zemljama Zapadnog Balkana.