Stara i dobro poznata, od upotrebe već dobrano izlizana doskočica kaže da je put do pakla popločan dobrim namjerama. Potpun i cjelovit odgovor na pitanje, da li je put do pakla u kojem se BiH danas nalazi, bio popločan dobrim namjerama, od strane koga i u kojoj mjeri, prevazilazi skromne ambicije ovog teksta. Nad ovim i ovakvim pitanjem nadvija se sjenka ništa manje stare weberovske dihotomije etike uvjerenja i etike odgovornosti.

No ipak, kako rekosmo, ovdje je riječ o davanju djelimičnog odgovora na ovo višestruko teško pitanje, i to tek za jednog od aktera koji su učestvovali u popločavanju puta, a za kojeg se sa prilično ozbiljnim argumentima može tvrditi da je imao dobre namjere. Riječ je dakle o međunarodnoj zajednici. Društveni talog, sjecikese, bandite, sitne prevarante, masovne ubice i ratne zločince, koje ponekad blagonaklono zovemo i politička elita u ovom osvrtu ćemo izostaviti.

Dakle, međunarodna zajednica. Tvrdnju da je međunarodna zajednica, kako kolokvijalno uobičavamo da zovemo neodređen skup zemalja, sa naglaskom na one zapadne, koje su učestvovale u gradnji države nakon zvjerskog konflikta u BIH, imala dobre namjere u BiH moguće je potkrijepiti jakim argumentima. Prije svega krunski argument bi bio iznos pomoći u postkonfliktnoj rekonstrukciji BiH, po mnogim procjenama najveći do tad, čak i kada se preračunaju razlike u vrijednosti novca, prevazilazi onaj upućen Njemačkoj Maršalovim planom. Dalje, obim angažmana, uloženi resursi i napori takođe svjedoče o tome.

E pa kako onda, BiH nakon 25 godina karakterišemo kao hibridni režim i zarobljenu državu, sa puno elemenata propale države (eng. failed state)? Lako.

Naravno reći će mnogi lako je sad biti pametan, pa proces gradnje države u BiH od strane međunarodne uprave je i bio (eng. learning by doing) proces koji se istovremeno odvijao uz učenje šta i kako treba raditi. Reći će i biće u pravu ali je ipak važno pokušati biti i naknadno pametan, da ne bi i za 25. godina bili u situaciji da konstatujemo isto.

Riječ je dakako o korupciji. Odnosno o njenom zanemarivanju. Iako su svi napori na borbi protiv korupcije u BiH bili inicirani, vođeni, provođeni od strane međunarodne zajednice, ipak ostaje gorak ukus, da su najvećim djelom bili utemeljeni na pogrešnim premisama. No krenimo redom:

Premisa prva: Korupcija nije prioritet prvog reda, postoje važniji prioriteti.

Višestruko pogrešna premisa. Ako se ključni interes vladajućih etno-nacionalnih elita može svesti na status quo (puno zaoštravanje i eskalacija krize su isuviše rizični jer su nepredvidivi i teško je kontrolisati ishod kada se krizna situacija izmakne kontroli i zadobije vlastitu logiku i putanju, a jednako tako suštinski reforme posebno one na jačanju vladavine prave su isuviše opasne, za političke elite jer ograničavaju moć, a ako bi se na njihovom putu zaista odmaklo, osim gubitka vlasti mogu značiti i gubitak slobode), onda je sasvim izvjesno da kontinuirano održavanje tinjajuće krize, uz povremeno, ograničeno dizanje tenzija i zaoštravanje krize je dobitna kombinacija za vladajuće političke elite.

Ovo svjesno povremeno zaoštravanje krize višestruko je važno za održanje statusa quo Iz više razloga. Prije svega važno je održati etnizaciju politike kao ključni politički diskurs i monopolizirati izborno natjecanje kao teren isključivo etno-političkih partija. Istovremeno atmosfera krize i etničke homogenizacije odlična je preventiva za kolektivnu akciju preko linija etničkog razdvajanja koja bi eventualno mogla tražiti političku odgovornost vladajućih elita za stanje u zemlji. Ništa manje važan razlog nije i to da u periodima krize i nesigurnosti politika biva manje ograničena strukturalnim faktorima poput institucija, a akteri odnosno političke elite i njihovi izbori praktično imaju još veću dominaciju.

Premisa druga: Građani će kazniti korumpirane političare na izborima

Malo vjerovatno. Veza između izbora i političke odgovornosti je posebno kompleksna u etnički podijeljenim društvima. Etnička pitanja kontaminiraju politički proces i relativiziraju samu svrhu izbora. U takvom kontekstu odnos klijent – patron biva dodatno impregniran i etničkim predznakom obzirom na monopolizaciju etničke kvote od strane vladajućih političkih partija. Ovdje svakako treba imati u vidu i brojne nepravilnosti koje karakterišu izborni proces, a koje proizilaze iz efektivne kontrole nad izbornim procesom i administracijom od strane vladajućih političkih partija.

Premisa treća: Radna pretpostavka dosadašnjih antikorupcionih reformi je bila:

veća transparentnost → veća informisanost građana → snažnije nezadovoljstvo i zahtjevi za promjenama → odgovornije upravljanje javnim sektorom.

Ova pretpostavka je pogrešna iz najmanje dva razloga:

  • Političke partije jako brinu o svojoj bazi odnosno biračkom tijelu— stoga ono disciplinovano podržava partije i postojeći sistem;
  • Građani su jako letargični i apatični artikulacija nezadovoljstva je malo vjerovatna (posebno zbog depopulacije odnosno činjenice da najnezadovoljniji odlaze iz zemlje). Uz to građani imaju jako dobar uvid u stanje u zemlji, alii m nedostaje uvjerenje da svojom aktivnošću mogu nešto promijeniti.

Stoga je vrlo upitno da ovakva radna pretpostavka reformi može uticati na stvarnu promjenu.

Premisa četvrta: Korupcija je tehnički problem, potrebni su nam novi, bolji zakoni i nezavisne institucije

Da, ali je ključni problem i dalje prisutan – implementacija. BiH izrazito veliku diskrepanciju između normativno propisanog i nivoa implementacije već postojećeg zakonskog okvira. Uspostavljanje novih “nezavisnih” institucija u okruženju gdje korupcija sistemska teško da može imati uspjeha.

Staro pitanje i ovdje se javlja: Quis custodiet ipsos custodes? (Ko nadzire čuvare?)

Nakon svega iznesenog najlogičniji odgovor bi bilo citirati Svjetskog mega cara iz svoje dobro poznate poeme: „..ne filozofiraj Rambo no napravi hit, narod je te tvoje filozofije sit“.. što bi u kontekstu ovog teksta značilo: i šta ćemo sad?, u duhu popularne Konstrakte.

E pa ništa, potrebno je dakle promijeniti početne premise, umjesto gore pomenutih, poći od potpuno drugačijih. Dakle, korupcija jeste prioritet svih prioriteta, građani ne mogu kazniti korumpirane političare u korumpiranom izbornom procesu, a korupcije nije tehničkih problem. Krenemo li od toga samo će nam se kasti da je javni sektor uključujući javna preduzeća ključ svega, jer ga političke partije koriste za opstanak na vlasti klijentelističkim zapošljavanjem i izvlačenjem resursa za vlastito bogaćenje.

Dakle, potrebno je izmaći im tu polugu moći kroz optimizaciju javnog sektora i njegovo reduciranje na razumnu mjeru. Potrebno je demokratizovati političke partije. Zašto Njemačka, Španija i Portugal su ustave unijeli obavezu unutrašnje demokratije u političkim partijama, pa jer su naučili na svom primjeru da totalitarizam je veliko zlo. Zašto su u SAD polovinom prošlog vijeka uvedeni primaries iliti predizbori prije pravih izbora, pa zato jer su shvatili da je to dobra prepreka neograničenom širenju moći partijskih funkcionera i političkom klijentelizmu.

Elem, ovo sve bi zapravo trebalo da znači da je krajnje vrijeme da i mi i međunarodna zajednica počnemo učiti iz vlastitih grešaka..

Nemamo odakle drugo