Transparency International u BiH obilježio je prije nekoliko mjeseci 20 godina postojanja. Sabrali smo rezultate i neke ključne činjenice koje su obilježile naš rad za ovo vrijeme i mnogo je toga na šta možemo biti ponosni. Prije svega na pomoć koju smo direktno pružili hiljadama građana ove države.

Ali ostaje nepobitna frustracija da za ovih 20 godina i dalje ne vidimo efekte ogromnog napora uloženog na zagovaranju za unapređenje ključnih zakona koji bi trebalo da osiguraju osnove demokratije i vladavine zakona.

Jedan od tih je svakako Izborni zakon. TI BiH godinama prati izborni proces, a posebno izborne kampanje i bilježi i prijavljuje različite vrste izbornih nepravilnosti – što onih koje se tiču ponašanja stranaka (pritisci na birače, kupovina glasova, malverzacije u finansiranju stranaka, zloupotreba javnih sredstava u izborne svrhe), što direktnih manipulacija izbornim procesom. I od ciklusa do ciklusa nudimo rješenja, prijedloge, amandmane, čekajući konačno, i da – naivno,  kada će doći do prekretnice i sveobuhvatne reforme izbornog sistema, koje će ići u pravca jačanja integriteta izbornog procesa.

Do sada su svi pokušaji i rad svih interresornih radnih grupa bili samo šminkanje pojedinih odredbi, a i to na način da se one postave toliko široko da ih svako, uključujući i različite sazive CIK, može interpretirati na svoj način.

Svjesni i svih rizika koje nose izmjene izbornog zakonodavstva i različitih pokušaja da se kroz njih nametnu stranački monopoli i ojača segregacija i kontrola nad izbornom administracijom, ili još gore, država dovede do raspada, posebno smo čekali kada će Evropska unija i ostatak međunarodne zajednice odlučno pritisnuti donosioce odluka u BiH i insistirati na ispunjavanju međunarodnih standarda.

Imali smo, na kraju, veoma ilustrativan primjer u Zakonu o akcizama, kako kada postoji volja, pritisak i zalaganje EU zvaničnika, sve prepreke za usvajanje “potrebnih” zakonskih rješenja nestaju. Ako se poklope interesi.

I dočekasmo Mišljenje EU o aplikaciji BiH za članstvo i 14 prioriteta, od kojih je prvi upravo reforma izbornog zakonodavstva. Ali, kako smo već to navikli u BiH, svako reforme i standarde shvata na svoj način, a i sama formulacija u Mišljenju je postavljena tako da ostavlja prostor za pregovore i kompromise.

Formirala se opet Interresorna radna grupa za izmjene izbornog zakonodavstva, podržaše pompezno svi iz međunarodne zajednice ovaj korak, iako je iz nje isključen CIK, a da ne govorimo o drugim relevantnim institucijama.  Jesu se, doduše, oglasili sa porukama kako proces treba biti transparentan i inkluzivan.

Ilustracija transparentnosti i inkluzivnosti sa strane lokalnih lidera se pokazala u tome što je Interresorna radna grupa prvih četiri ili pet sjednica provela raspravljajući o Poslovniku i ko će koga preglasati, da li će uvesti etnički ili stranački veto. U isto vrijeme, održava se sastanak lidera SNSD i HDZ na kojem se usaglašavaju već usaglašeni stavovi i odlučuje u kojem će pravcu ići izmjene. Ovaj put, ipak, Dragan Čović iznosi prijedloge SNSD-a, dok Milorad Dodik naglašava važnost legitimnog predstavljanja hrvatskog naroda u Predsjedništvu i Domu naroda.

Interresorna farsa se, pored toga, nastavlja, a čak i njeni članovi otvoreno priznaju da su tu samo kao predstava za javnost i pokrivalica dogovora koji će tek uslijediti. Razmatraju se na sjednicama razne preporuke, a o tome koje će se uzeti u obzir, a koje ne, se cjenka i trguje kao na pijaci. CIK-ovu, u međuvremenu objavljenu, inicijativu koja sadrži vrlo konkretne i korisne prijedloge, ne žele ni da razmatraju, dok pojedini članovi, posebno oni koji su kažnjeni od CIK-a, neće ni da ih vide na sjednici, iako su pristali da saslušaju druge organizacije, kao što je i sam TI BiH.

A sa druge strane, ova transparentnost i inkluzivnost na koju su pozivale EU i Američka ambasada, kao lideri procesa i pregovora sa lokalnim zvaničnicima, pokazala se kroz organizaciju zatvorenih sastanaka sa stranačkim liderima i veoma šture poruke, uz poslovično naglašavanje da su dogovori teški, ali razgovori konstruktivni. Iz poruka sa sastanaka niko, osim prisutnih na sastancima, ne može zaključiti u kojem smjeru idu pregovori i šta je taj minimum ispod kojeg se ne može.

Doduše, i oni koji su bili prisutni na pomenutim sastancima, izašli su sa različitim porukama i tumačenjima, pa su tako i SDA i HDZ, iako u javnosti predlažu suprotna rješenja, izražavali optimizam i uvjerenje da imaju podršku EU i SAD. Iz svega, ipak smo mogli jedno zaključiti – osim što su pokazali licemjerje u nepoštivanju onoga što sami propagiraju (transparentnost donošenja odluka i uključivanje institucija), predstavnici međunarodne zajednice spremni su licitirati rješenjima i kompromisima sa vrlo rastezljivim granicama.

A ne možemo baš reći da nisu upoznati sa starim liscima BiH politike i njihovim  opasnim namjerama, da bismo našli opravdanje u tome da su možda izmanipulisani. Radi se, vjerovatnije, o očajničkoj potrebi za rezultatima nakon ovoliko godina, čekiranjem stavke sa liste, pa makar ona išla u pogrešnom pravcu.

U međuvremenu, HDZ upućuje svoje prijedloge izmjena Izbornog zakona Interresornoj radnoj grupi, koji, evo svi smo iznenađeni, sadrže sve ono što su do sad tražili i na osnovu čega su ucjenjivali i blokirali rad institucija – očuvanje sopstvenog monopola nad istima, kroz vječitu kontrolu nad Domom naroda i izborom člana Predsjedništva. Iako su ova rješenja već ranije predlagana od HDZ-a, odjeknula su opet kao bomba u bosanskohercegovačkoj zaboravnoj javnosti. Zanimljivo, taj odjek i reakcije nismo vidjeli među predstavnicima EU i SAD u BiH.

Na kraju, ne ulazeći u ishode, kad već govorimo o licemjeru BiH lidera i međunarodne zajednice, došli smo i do toga da se mi u civilnom društvu takođe nakon svega osjećamo licemjerno. Godinama pričamo o tome da zakon moramo mijenjati, ali sada bismo, u ovakvoj konstelaciji odnosa, radije da se ništa ne dira i ne mijenja, strahujući da svaka izmjena može dovesti do katastrofe.